Pomoć prvačićima iz PBGS

Dobrodošli na moj blog...i nadam se da će vam pomoći....ove moje skripte....

09.06.2007.

....

Eto sad imate bosanski i likovno. Još vam treba engleski i jedan dio matematika.

Engleski vam neću stavljati, jer je besmisleno da vam kucam gramatigu...ali ako vam nešto treba slobodno u komentarčićima napišite i sto što sam vam reka i za zadatke iz matematike.

Puslica......svima....

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.      Jotovanje (pravila i izuzeci)

Jotovanje je morfološki uslovljena alternacija koja se dešavala davno u jeziku. Naziv potječe od grčkog imena za glas j(grč. jata). Događa se4 kada se nepalatalni glasovi d, t, l, n, k, g, h, b, p, m, v, z, s nađu ispred palatala j.

10. Nepostojano A (pravila i izuzeci)

U našem jeziku uočljivo je javljanje samoglasnika ''a'' u nekim pozicijama, a da se taj vokal u drugim pozicijama tih istih riječi ne javlja. ''a'' se javlja u nominativu jednine i genitivu množine. Porijeklo ove pojave vezuje se za prošlost jezika. Nepostojano ''a'' vodi porijeklo od poluglasa u slaboj poziciji (onog koji se gubio). Postojano ''a'' vodi porijeklo od poluglasa u jakoj poziciji(onog koji se lokalizirao)

11. Prelazak l u o (pravila i izuzeci)

Prelazak l u o je morfološki uslovljena alternacija koja se dešavala davno u jeziku. L koje nije vokal prelazi u 'o' koje jeste.

12. Latinica

Najstariji tekst pisan latinicom je Res i zakon sestara dominikanskog reda u Zadru iz 1345. godine. Od srednjeg vijeka do 19. st. Hrvati pišu svim trima pismima, ali od sredine 14. st. sve se više koristi latinica koja će postati jedinim hrvatskim pismom.

 

13. Ćirilica

Ø       Već se u 10. stoljeću među Ćirilovim učenicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo - ćirilica.

Ø      Iako nosi ime po Ćirilu, ćirilica nije njegovo djelo.

Ø      Ćirilica je stvorena na temelju grčkog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s grčkom, što se kosi s Ćirilovim zamislima o neutralnosti.

Ø      Prva knjiga pisana tim pismom je Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483 koji je tiskan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal.

 

14. Bosančica

- bosančica je osobita inačica. Pojavljuju se još i nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, bosanska brzopisna grafija, zapadna varijanta ćirilskog brzopisa, zapadna (bosanska) ćirilica, harvacko pismo, rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo, poljičica, poljička azbukvica, sarpski. Naj poznatiji spomenik na bosančici je povelja Kulina Bana koja je napisana 27. 08. 1189.g.

 

15. Arebica

nastala je ulaskom Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski i kulturni krug.

U periodu od 15. di 20. st. u Bosni je na bazi ovoga pisma nastala jedna specifična naporedna pismenost spram pismenosti na bosančici.

Bošnjaci, koji su prakticirali islam kao svjetonazor i vjeru, kao moral i kulturu, proizveli su arebicu, arapsko pismo prilagođeno fonetskom sistemu bosanskog jezika.

Oni su služili ovim pismom kao i bosančicom, i nisu bili nepismeni.

Na ovom pismu je nastala jedna neobična, bogata duhom i umjetnosću, književnost, nazvana alhamijado književnost

Najstariji bosanski teks pisan arapskim pismom je Početnica iz doba Mehmeda II. el- Fatiha (1451.-1481.). U 19. i 20. st. bilo je pokušaja i nastojanja da se arapsko pismo fonetizira, adaptira fonetici bosanskog jezika. Najuspješniji je bio Džamaludin Čaušević. Njegov način pisanja zvao se matufovača, mektebica (Matuf, nadimak). Štampanje njiga matufovicom završeno je 1941. god.

 

16. Begovica

To je pismo sandžak-begova.

Još se koristi naziv žensko pismo, jer su njime pisale najčešće žene.

Ovo pismo je jako slično bosančici

 

17. Prozodiski sistem bosanskog jezika (tipovi akcenta)

 

19. Jezička stilska sredstva

Ø      figure – figure dikcije (glasovne/zvučne), riječi (tropi), konstrukcije, misli

Ø      stil je izbor iz jezika, donosi različitost, može biti umjetnički (jedn,suh, kićen, bujan) i neumjetnički (admin, znan, kolokv, public)

Ø      figure dikcije – zasnivaju se na učinku određenih glasova i zvukova u govoru

o       asonanca – ponavljanje istih samoglasnika u stihu

o       aliteracija – ponavljanje istih suglasnika u stihu

o       onomatopeja – oponašanje zvukova iz prirode

o       anafora – ponavljanje riječi na početku stiha

o       epifora – ponavljanje riječi na kraju stiha

o       simploka – ujedinjenje anafore i epifore

o       anadiploza – riječ s kraja stiha se ponavlja na početku slijedećeg

Ø      figure riječi– tropi, zasniva se na promjeni osn znač riječi

o       metafora – skraćena poredba, preneseno značenje

o       metonimija – podvrsta metafore, jednom riječju zamjenjuje se veća cjelina (hrabar čovjek – sila)

o       personifikacija – davanje ljudskih osobina svemu što nije čovjek

o       sinegdoha – pars pro toto – dio se uzima za cjelinu („čovjek“ je uništio prirodu)

o       eufemizam – ublažavanje nekog pojma (pijan – veseo)

o       epitet – ukrasni pridjev

o       alegorija – cijelo djelo u prenesenom značenju

o       simbol - riječ koja se doživljava u prenes.znač., opći i individualni

Ø      figure misli - za razliku od figura riječi, figure koje se odnose na širi smisao

o       poredba – usporedba na temelju sličnosti

o       antiteza – usporedba na temelju suprotnosti

o       hiperbola - preuveličavanje

o       litota - umanjivanje

o       gradacija – postupno stupnjevanje

o       ironija – govoriš jedno, misliš drugo

o       oksimoron - suprotni pojmovi (glasna tišina)

o       paradoks - nevjerojatni, ali mogući parovi riječi (Znam da ništa ne znam.)

Ø      figure kostrukcije:

o       inverzija – redoslijed riječi obrnut od gramatičkog

o       retoričko pitanje – pitanje na koje se ne očekuje odgovor

o       asindeton – nizanje riječi bez njihova gram povezivanja

o       polisindeton - nepotrebno nizanje veznika

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.       Ortoepska norma

Proučava pravila govora tj. pravila akcenat ili naglaska

 

10.  Morfološka norma

Propisuje pravila tvorbe oblika i vrste riječi

 

11.  Leksička norma

Proučava riječnike

12.  Sintaksičko – semantička norma

Propisuje pravila povezivanja leksema ili riječi u veče jezičke cjeline (sintagme, rečenice i vezani tekst (diskurs)

13. Stilistička norma

Propisuje pravila lijepog izražavanja tj. stilski markiran tekst

14. Jezički znak – definicija i struktura jezičkog znaka

Ø      znak je simbol koji upućuje na drugi znak.

Ø      jezički znak se sastoji iz oznake (imena – plana izrade) i označenog (predmeta – plana sadržaja)

15. Nivoi jezičke strukture i njihove jedinice

- fonetsko – fonološki nivo – proučava fonetiku i fonologiju tj. foneme i glasove       - morfološko – leksički nivo – proučava morfologiju i leksilogiju tj. morfeme i            - lekseme sintaksičko – semantički – proučavaspojeve riječi tj. sintagme, rečenice i vezani tekst (diskurs)

16.  Morfem

Morfem  čine dva ili više fonema tj. morfem je najmanja razlikovna jedinica koja ima značenje, može a i nemora stajati sama

17.  Leksem

Leksem ili riječ  je jezička jedinica kaoja je dio iskaza, a od ostalih dijelova iskaza odvojena je bjelinama

18.  Sintagma

Sintagma  je spoj najmanje dvije punoznačne riječi među kojima ne postoji veza između subjekta i predikata

19.  Rečenica

Rečenica je potpuna i zaokružena misao o nekome ili nečemu. Osnovna osobina rečenice je predakitivnost (postojanje ličnog glagolskog oblika)

20.  Vezani tekst / diskurs

Vezani tekst ili diskurs je grupa rečenica smisaono povezanih u jednu cjelinu

21.  Fonetika i fonologija

- fonetika proučava govor i njenu najmanju govornu jedinicu tj glas

- fonologija proučava jezik i njenu najmanju jezičku jedinicu tj. fonem

- lingvistika je nauka o jeziku

22. Fonem

To je najmanja jezička jedinica koja ima oznaku a nema označeno tj. nema značenje. To su razlikovne jedinice. 

23. Alofon – kombinirana i slobodna varijanta fonema

Fonemi imaju svoje realizacije tj. svoje varijante – alofoni mogu biti kombinatorni (zavisi od svog predhodnika i sljedbenika) islobodni (zavisi od psihofizičkih karakteristika govornika).

24.  Glas

To je najmanja glasovna tj. Govorna jedinica.

25.  Glasovni aparat (pomični i nepomični organi)

Ø      pomični: grkljan, glasiljke, nepce s resicom, jezik, donja čeljust, ždrijelne stjenke, usne

Ø      nepomični: tvrdo nepce, gornja čeljust, zubi

Ø      Nastanak glasa:

Zračna struja prolazi iz pluća kroz dušnik i provlači se kroz grkljan s glasiljkama – tu dobiva oblik glasa. Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi ždrijelo. Ono vodi u usnu i nosnu šupljinu. Te šupljine služe kao rezonatori (za pojačavanje glasa). U njima zračna struja dobiva konačni oblik.

26. Podjela glasova (izgovor tvorba)

Glasove možemo podjeliti na:

Samoglasnike ili vokale – ovi glasovi nemaju prepreka pri izgovoru

Suglasnici ili konsonanti – ovi glasovi nailaze na potpunu prepreku

Glasnici ili sonanti – ovi glasovi nailaze na polu prepreku pri izgovoru

27.  Samoglasnici – vokali (karakteristike ipodjela)

samoglasnici (vokali)  su a, e, i, o, u (vokalski trougao) To su glasovi koji pri izgovoru nemaju prepreka.

28.  Suglasnici – konsonanti (karakteristike i podjela)

- suglasnici (konsonanti) su b, p, d,  t, g, k, z, s, ž, š,dž, č, đ, f, c, h. To su glasovi sa preprekom i djele se:

*      prema zvučnost:

ZVUČNI

b

d

g

z

ž

đ

-

-

-

zategnute glasiljke

BEZVUČNI

p

t

k

s

š

č

ć

f

c

h

opuštene glasiljke

NEUTRALNI

v, j, l,m, nj, n, r, lj

zvonačnici

 

*      pema mjestu tvorbe:

v     Usneni – labijalni – b, p, f.

v     Zubni – dentalni – d, t, c, z, s.

v     Prednjonepčani – palatalni – dž, č, đ, ć, ž, š.

v     Zadnjonepčani – velarni – k, g, h.

*      Prema načinu tvorbe:

v     Eksplozivni – praskavi – b, p, d, t, g, k.

v     Sliveni afrikativni – c, č, ć, đ, dž.

v     Strujni - frikativni – f, h, s, š, z, ž.

29.  Glasnici – sonanti – karakteristike i podjela

Ø      glasnici (sonanti)  su j, lj, m, n, nj, r,v (Mnogi ljudi rado vole jedu lubenicu na njivi). To su glasovi sa polupreprekom i djele se:

*      prema načinu tvorbe na:

v     Nosne - m, n, nj.

v     Laterarne – bočne -  l, j.

v     Vibrantni – r.

v     Poluvokalni – j.

v     Strujni – v.

*      i prema mjestu tvorbe:

v     Usneno – zubni – v.

v     Alveolarni – r, l, n.

v     Prednonepčani – palatalni – j, lj, nj.

v     Dvousneni – m. 

31.  Jednačenje suglasnika po zvučnosti (pravila i izuzeci)

Kad se jedan do drugog u riječi nađu dva suglasnika različita po zvučnosti, događa se jednačenje suglasnika po zvučnosti, pa se prvi suglasnik jednači prema drugome i prelazi u svoj zvučni ili bezvučni parnjak. Suglasnici F, H, C nemaju svoj parnjak i nepodložni su promjeni. Odstupanja od jednačenja suglasnika po zvučnosti:
1)kad se -d nađe ispred -s, -š
2)-đ nađe ispred nastavka -stvo
3)strane riječi: tekbir, hutba, dragstvor
4) vlastita imena: Edhem, Midhat
5)skraćenice: kilogram, dkg
6)Gradac, Gradcu

32.  Jednačenje suglasnika po mjestu i načinu tvorbe (pravila i izuzeci)

Kad se jedan do drugog nađu dva suglasnika različita po mjestu i načinu tvorbe, dolazi do glasovne promjene jednačenje suglasnika po mjestu i načinu tvorbe. Posljedica toga je:
s>š
z>ž
m>m
h>š
1)kad se suglasnici s i z nađu ispred palatala č, ć, dž, đ, š, ž prelaze u š i ž;
Izuzetak: kad se suglasnici s i z nađu na granici prefiksa nema promjene
2) kad se suglasnici s i z nađu ispred lj i nj prelaze u š i ž
Izuzetak: kad su lj i nj rezultat jotovanja nema promjene
3)kad se suglasnik n nađe ispred b i p prelazi u m
Izuzetak: kad se n nađe na granici prefiksa ispred b i p promjene nema
4)kad se h nađe ispred afrikata č i ć prelazi u š

33.  Gubljene – redukcija suglasnika (pravila i izuzeci)

je fonološki uslovljena alternacija koja se javlja u riječi u slučajevima kad jedan do drugog stoje dva ista ili slična suglasnika.
1)kad se u riječi nađu jedan do drugog dva ista suglasnika, jedan se reducira
izuzetak: odstupanje se vrši u superlativu pridjeva
2)kada se suglasnici d i t nađu ispred afrikata c, ć, č, dž, đ, gube se jer su sadržani u njima
izuzeci:u riječima Gradca, otčepiti, natčovječanski
3)gubljenje suglasnika –v u pridjevima s nastavkom –ov gubi se-v
4)suglasnik –s se gubi iza sufiksa –ski kada se sufiks nađe iza suglasnika č, ć, ž, š

34.  Prva palatalizacija (pravila i izuzeci)

Kada se zadnjonepčani ili velarni suglasnici –k, -g, -h nađu ispred –e i –i, prelazi u –č, -ž, -š. k=č, g=ž, h=š

35. Druga palatalizacija (pravila i izuzeci)

Kada se zadnjonepčani ili velarni suglasnici –k, -g, -h nađu ispred samoglasnika i prelazi u  -c, -z, -s. k=c, g=z, h=s

36.  Treća palatalizacija

Kada su se suglasnici –k, -g, -h našli ispred –i ili nekog drugog glasa koji u savremenom jeziku ne postoji(en i poluglas) prešli u –c, -s, -z

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.            Okvirna pripovijest

Pisci cesto daju glavnu fabulu svoje pripovjetke ili romana u okviru neke druge price koja "opasuje" fabulu, pa djelo dobiva prstenastu kompoziciju. Pri tome

10.        Novele

Novela je kratka epska priča čija je tema jedan događaj gdje ima jedan lik i čiji se život radikalno mijenja nakon tog događaja. U širem smislu označava pripovjetku uopće pa se u tom smislu može odnositi i na jednu vrstu nar. Priče. U užem smislu ona označava jednu specifičnu vrstu umjetničke pripovjetke , koja se afirmira u Bokaču (Dekameron). Ona je slobodna u izboru teme, ali je vezana za savremeni zivot, privatni život običnih ljudi, kratka je pa teži uobličenosti i cjelovitosti. Pažnja je usmjerena na jedan događaj/ličnost. Na kraju se nalazi poenta koja zaokružuje cijelu priču.

13.        Jezik – definicija

- jezik je apstraktan sistem koji služi za komunikaciju i obavezan je za sve pripadnike jedne skupine

 

15.       proizvoljnost – između oznake i označenog nema povezanosti. Osim kod onomatopejskih zvukova (tik-tak, ding-dong, kuc-kuc) i složenica (palikuća, vatrogasac)

16.       usvoivost – jezik se usvaja i uči

17.       plodnost – koliko je bogat vokabular

18.       strukturno dvojstvo – u našem jeziku postoje jezičke jedinice bez značenja (ima oznaku, a nema označeno), i jezičke jedinice sa značenjem (ima oznaku i označeno)

19.       struktuiranost – podrazumjeva da svaka jezička jedinica ima svoje mjesto u jezičkom sistemu i putem određenih zakonitosti mogu se vezati sa drugim jezičkim jedinicama

 

20.        Verbalna i neverbalna komunikacija

Neverbalna komunikacija uključuje i glasovne i neglasovne aspekte ponašanja koje se odvija u socijalnoj interakciji. Osnovna funkcija jezika je prenošenje apsktraktnih ideja, dok neverbalnom komunikacijom prenosimo emocionalna stanja i stavove, i reguliramo međuljudsku interakciju. Određeni akt nazivamo komunicirajućim kad se zasniva na zajedničkom kodu značenja koji prenosi koder, a tumači ga dekoder.

 

21.        Jezička djelatnost – jezički govor

*            ljudske sposobnosti mogu biti - urođene I stečene

*            jezička djelatnost je stječena ljudska sposobnost

*            jezička djelatnost se dijeli na – jezik I govor

*            govor je realizacija ili konkretizacija jezika

*            funkcija jezika može biti – komunikativna (verkalna) i umjetnička (estetska).

*            neverbalna komunikacija uključuje i glasovne i neglasovne aspekte ponašanja koje se odvija u socijalnoj interakciji

*            osnovna funkcija jezika je prenošenje apsktraktnih ideja.

 

22.       Jezička norma – tipovi norme i njihovi zadaci

Osnovne odlike jezika su: proizvoljnost, plodnost, usvojivost, strukturno dvojstvo, strukturiranost.

 

23.        Ortografska norma

Proučava grafijupismo tj. latinicu i ćirilicu i ortografiju – pravopis koji se djeli na fonetski i etimološki

 

24.       Pismo – definicija, slovo/grafem, momogram, dijagram

Slovo – grafen – monogram i diagram (lj, nj, dž)

 

25.       Pravopis – fonetski i etimološki

- pravopis može biti fonetski (čita se kako se piše – zagovornik Vuk S. K.) i etimološki (ne čita se kako se piše)

- Vuk Stefanović Karadžić je rekao: „Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano!“

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.       Alkej, Sapfa, Anakreont – predstavnici grčke lirike

Alkej, Sapfa, Anakreont-predstavnici grčke lirike
Alkej-grčki pjesnik koji je u sedmom stoljeću prije nove ere živio na otoku Lezbosu. Pisao je ljubavne i političke pjesme. Stvorio je neke nove političke oblike( kao što je tzv. Alkejeva strofa), koje su prihvatili kasniji helendski i rimski pjesnici. Djelo- Ne pojmim pravca
Sapfa-Najpoznatija je helenska pjesnikinja. Živjela je krajem VII i početkom VI stoljeća prije nove ere. Rodom je s otoka Lezbosa, koji je svojom bujnom vegetacijom i bogatim narodnim melosom plodnosno djelovao na njeno stvaralaštvo. Od njenog pjesničkog opusa sačuvani su samo fragmenti, ali i oni pokazuju da je njeno pjesništvo bilo izraz jedne osobene individualnosti. To je poezija stalnog rastanka čovjekove duše s ljepotama koje susreće na životnom putu(Himna Afroditi, Pejzaž, Večernjoj zvijezdi, Snaga ljubavi)
Anakreont-grčki pjesnik iz VI stoljeća prije naše ere. Pisao je epigrame. Elegije, ljubavne i vinske pjesme. Po ugledu na njega ili na sličan način kao on opjevali su ljubav i vino mnogi kasniji pjesnici čija je poezija po ovom i grčkom pjesniku nazvana anakreontska poezija.(Mučna je žeđ)
45.Katul, Tibul, Marcijal-predstavnici rimske lirike
Katul-je jedan od najvećih rimskim liričara, rodom je iz Verone. Njegove ljubavne pjesme, posvećene ljepotici Lezbiji, pisane su toplo i iskreno. Ali su ispunjene više boliom nego srećom. Uglavnom su ispjevane u jedanaestercu, stihu od jedanaest slogova , koji su kasnije oponašali mnogi drugi latinski, a kasnije i italijanski pjesnici.(Moja ljubav , Samome sebi, Jadni Katule)
Tibul-jedan je od najvećih rimskih elegičnih pjesnika. Kao mladić odao se vojničkom pozivu, ali ga je kasnije napustio i potpuno se posvetio poeziji. Pisao je duboke osjećajne elegije, u kojima je izražavao svoju čežnju za srećom, mirom i ljubavi.(Moj život, Čas odmra, Protiv rata)
Marcijal-rimski pjesnik koji je najviše poznat po  svojim oštrim, duhovitim kratkim pjesmama, koje se nazivaju epigrami.

 

11.  Poslanice – pisma

*             lirske pjesme koje su bile upićene osobi

*             imala je za cilj osvijetljivanje neke teme ili pojave

*             Horacije – Pismo Pizonima

 

12.  Epigrami

*             vrlo kratka pjesma od 4 do 5 stihova

*             jezgrovita

*             u njoj se na humorističan način ukazuje na neki događaj u društvu

*             stav, mišljenje, osjećaj

*             kritički odnos autora

*             Rim – Marcijal – Krivi izbor

*             Grčka – Simonid

 

13.         Elegije

*             tužno raspoloženje, bol, žalost za nedostižnim ili davno izgubljenim

*             Ovidije – Ex Ponto

*             prvotno su to u Rimu bile ljubavne pjesme

*             elegijski distih – 1 heksametar, 1 pentametar

*             Franjo Ciraki – Florentinske Elegije

 

14.  Idile

*             obredna pjesma

*             veliča sklad i harmoniju života

*             govori o ugođaju kućnog ognjišta

*             ove pjesme su se često vezivale za selo

 

15.  Ditriamb

*             strastvena pjesma

*             autor naglašeno iznosi oduševljenje i radost

*             slave se životne radosti onom koji je uzdignut do zanosa

*             nastala u Grčkoj u čast boga Dioniza

*             Vladimir Nazor – Cvrčak

 

17.  Književne vrste u srednjem vijeku

Književne vrste u srednjem vijeku(ljetopisi, biografije, hagiografije, srednjovjekovni viteški romani)
Ljetopis-spis, pretežno historijskog karaktera u kojem se događaji iznose jedan za drugim, hronološkim redom.Podudara se donekle s pojmom hronika , u kojoj se takođe pronološkim redom zapisuju prošli događaji . Međutim u ljetopisu se obično zapisuju i suvremeni događaji, jer ljetopisac doživljava historijsko vrijeme kao neprekinut lanac zbivanja koji od postanka  svijeta vodi do savremenog života. U srednjem vijeku ljetopisi su nili jedni od najpopularnijih književnih vrsta. Pisani su podjednako na dvorovima kao i u samostanima, a predmet im je mogao biti iz starije ili novije historije jedne vladarske kuće ili grada ili države. U starijoj književnosti u njima se često mješala historija i legenda, povijest čovječanstva i biblijsko predanje.Ne biraju događaje po važnosti već po slijedu zbivanja.
Hagiografija-je jedna od najpopularnijih književnih vrsta u srednjovjekovnoj Evropi. U njoj se govori o životu i posmrtnim čudima kršćanskih svetaca, isposnika i mučenika. Ta djela su imala didaktičan, poučan karakter, i služila su jačanju kršćanskog duha.
Biografija-u općem smislu predstavlja djelo dokumentarne književnosti  u kojem se iznosi život neke značajne historijske ličnosti. Govorile su o pojedincima čiji su postupci važni za cijelu zajednicu.

18.  Humanizam i renesansa

Negiraju srednjovjekovno mišljenje. Dolaze na scenu s novčanom privredom i raznim otkrićima. Uzori su antički umjetnici filozofi, njihovo mišljenje i ideali.
Humanizam – dolazi kao stepenica prema renesansi.
Renesansa – zasniva se na pojmu slobode, sreće, prirode. Pisac je ponovo važan, jer to nije bio u srednjem vijeku.
a) Dante ( Božanstvena komedija- Pakao)-forma i struktura- – između mita i romana. Putuje kroz pakao, čistilište i raj. Vodi ga Vergilije. Putuje prema dolje (silazi u pakao i sve vrijeme opisuje kako ide dolje), a ustvari je sve više i više gore (srednjovjekovna vertikala – sve što je loše je dolje, a sve što je dobro, gore je). Pakao ima devet krugova. Ljudi su raspoređeni i kažnjeni prema zaslugama. Kazne su po analogiji i suprotnosti. Prisutna je istovremenost. Pakao je nastao tako što je Bog Lucifera bacio s neba na zemlju i on je pao na mjesto današnjeg Jeruzalema. Na ulazu u pakao je natpis: „Ostavite svaku nadu vi koji ulazite!“ Napisao djelo svojoj dragoj Beatriče koja je pored Isusa jedina u raju.
b) Petrarka (Kanconijer)-forma i struktura- pisano u obliku soneta koji je najsavršenije lirski oblik. Sonet se sastoji od dva katrena i dvije tercine (Petrarkin sonet 4 4 3 3). Posvetio svojoj Lauri koji je samo jednom vidio u crkvi.
c) Bokačo (Dekameron )-forma i struktura- nastalo tako što su se u crkvu za vrijeme kuge povukli mladići i djevojke (njih deset) i tako 14 dana pričali priče. Ukupno je ispričano 100 priča. Ismijavaju svećenike i druge crkvene službenike, jer su oni radili stvari koje nisu u skladu sa onim što crkva naučava. Okvirna pripovjest je naziv za priču koja povezuje ili uokviruje više pripovjedaka u jednu cjelinu. Nju priča autor, neka ličnost unutar samog djela.
d) Servantes (Don Kihot)- djelo koje je parodija srednjovjekovnom viteškom romanu. Događaji su onakvi kakvi su i u trivijalnim romanima, ali su ovdje oni ismijani. Ovo je zbirka (ne)zgoda gl. junaka i njegovog suputnika. Predstavljen je čovjek koji živi svoje snove Likovi: Don Kihot, Sančo Pansa, Dulsineja...
e) Šekspir (Romeo i Julija, Otelo,Hamlet)- pisac koji je autor najboljih drama. Najpoznatije su: Hamlet, Romeo i Julija, Kralj Lir, Magbet, Otelo, San ljetnje noći, Ričard II, Ričard III... Razbio je klasični dramski obrazac, iznevjerio jedinstvo mjesta i radnje. Prvi ima dva glavna lika u drami i to ravnopravnog muškarca i ženu. Pisao i sonete (uveo šekspirov ili elizabetanski sonet sa rasporedom stihova 4 4 4 2) i komedije, ali je ipak najznačajniji po svojim tragedijama. U njegovim dramama nije važna scenografija, jer je tekst dovoljno jak. Njegovo pozorište se zvalo Globe.
Romeo i Julija – Romeo, Julija, Paris, grof i grofica Kapiteli, grof i grofica Montaži, Merkucio, Benvolio, Tibul, monah Jovan i Laverentije...
Hamlet – Hamlet, Horacije, Klaudije, Polonije, Laert, Rozenkranc, Gildenstern, Ofelija, Gertruda...

19.  Preteče humanizma i ranesanse

Pretače humanizma i renesanse su DANTE, PETRARKA I BOKAČO.

20.  Frančesko Petraka – Kanconjer

Biografski i bibliografski podaci o piscu, Nastanak forma i sadržaj Kanconijera(sonet), Elementi humanizma i renesanse u djelu, Slobodna teza
56.Sonet(definicija, tipovi i rima)
-Sonet je vrsta lirske pjesme, nastala u Italiji u 13 st. Sastoji se od četiri stiha, Imamo dva tipa : Petrarkin sonet: sastoji se od dva katrena i dvije tercine .Rimuje se 1-2,3-4 a kod tercina 3-3 Drugi je Šekspirov sonet koji se sastoji od tri katrena i jednog distiha.

21.  Sonet – definicija tipovi i rime

-Sonet je vrsta lirske pjesme, nastala u Italiji u 13 st. Sastoji se od četiri stiha, Imamo dva tipa : Petrarkin sonet: sastoji se od dva katrena i dvije tercine .Rimuje se 1-2,3-4 a kod tercina 3-3 Drugi je Šekspirov sonet koji se sastoji od tri katrena i jednog distiha.

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.             Sofoklo – Antigona

1. Kompozicija drame:
-uvod: odluka Antiogone da pokopa bracu,
-zaplet: Kreontova kazna za Antigonu,
-vrhunac: Hemonova (Kreontov sin) molba Kreontu za Antigonu,
- peripetija: Antigonina smrt,
-kraj: Kreontovo zaljenje zbog sina.

2. Analiza Antigoninog lika:
Antigona je kæer Edipa i njegove majke te djevojka Kreontova sina Hemona. Ona predstavlja tragiènog junaka, koji se bori za pravdu i moralne zakone. Njezina dva brata Polinik i Eteoklo sukobili su se u ratu i poginuli. Ona je pokopala Polinika, iako je kralj Kreont naredio da ne smije biti pokopan (zbog njegova povoda vojske na Tebu). Ona nije marila ni za Polinikov èin, a niti za kraljev proglas, te je postupila po božjem (etiènom) zakonu. Njezina zla sudbina samo je nastavak loših dogaðaja u njenoj obitelji, koji poèinju s ocem Edipom. Ona je posrednik sukoba božjeg i ljudskog. Unatoè smrtnoj presudi, ne kaje se zbog svoga èina, a svojim idealima ostaje vjerna do kraja.
3. Analiza Kreontovog lika:
Kreont je tebanski kralj, koji je dao proglas zabrane pokopa Polinika te osuðuje Antigonu i Izmenu na smrt. Ne popušta u svojoj odluci iako ga mnogi odgovaraju i predviðaju zlo. Kada na kraju uviða svoju grubu pogrešku, pokušava se iskupiti, no stvari su veæ krenule u krivom smjeru te mu žena i sin poèine samoubojstvo. Ne slusa nikog, osim sebe i svoje hladno srce. On je takoðer dosljedan svojim idealima, tvrdoglav, ali dobar kralj koji je svojom hrabrošæu i upornošæu došao na èelo Tebe.
4. Odnos bozanskih i zemaljskih zakona u djelu:
Antigona predstavlja sponu izmedu ljudskih i bozanskih zakona. Postovala je bozanske zakone, tako sto je ukopala svog brata Polinika, to je jedan od bitnih bozanskih zakona. Kreontovi zakoni, zemaljski su veoma okrutni, pogotovo ovaj da ne treba ukopati svog neprijatelja, ali Antigonin brat nije bio neprijatelj. Nije marila za Kreonta i njegove zakone, slijedila je svoje srce i ljubav koju je osjecala prema bratu.

5. Analiza Ismeninog lika:
Izmena, Antigonina sestra, kæer Edipa i Jokaste, nije željela pokopati Polinika te odgovara Antigonu od toga. Kada dolazi kod kralja, iz straha od smrti plaèe, no želi podijeliti krivnju s Antigonom iako nije kriva. Kreont je unatoè svemu stavlja u tamnicu da dijeli (sudbinu) presudu s Antigonom. Ona se ne bori ni za božanske zakone, etiku, niti za državne zakone.  Nema hrabrosti, te si ne želi praviti nikakve probleme zbog umrlog brata i njegovih prava. Plemenita i prozrtvovana je, sto se kasnije vidi.

10.        Plaut – Tvdica

1. Biografski i bibliografski podaci o Plautu:
Plaut je roden oko 250. g.st.e. u gardu Sorsini u Umbriji, najvjerovatnije u prilicno siromasnoj porodici. Najprije je radio kao radnik na pozornici u Rimu, a zatim je dosta putovao i trgovao, ali nije imao srece. Kao siromasan se vratio u Rim i tu zaradivao za zivot. Za rimsku pozornicu je preuredivao grcke drame, uglavnom djela majstora, tzv. "nove anticke kulture". Kako su ti orginali izgubljeni, Plautovi komadi nam daju uvid u anticke komedije, pa su knjizevnohistorijski znacajni. Plautov, komicki teatar, s temama iz svakodnevnog zivota zasniva se na komickim tipovima (skrtac, hvalisavi junak, nadri-ucenjak, neotesanac i sl.) u komickoj radnji, koja proizilazi iz komickih nesporazuma, kao i na zivom u duhovitom dijalogu. Sacuvano je dvadeset njegovih komedija, od kojih su najpoznatije: "Tvrdica", "Amfitrion", "Suznji", "Hvalisavi vojnik".

2. Komedija, komicno (nastanak, vrste komedije, tipovi komicnih lijkova, komicne situacije, jezik komedije):
Za razliku od tragedije, komedija se bavi onim što je smiješno u ljudskom životu. Komedije govore o običnim ljudima i njihovim slabostima, manama i porocima i izvrgavaju ih ruglu i podsmijehu. Već iz komedija velikog antičkog komediografa Aristofana ("Ptice", "Žabe", "Žene u skupštini" i dr.) može se vidjeti da je cilj komedije oduvijek bio ne samo da ismijava mane pojedinaca i nedostatke društva već i da izazove smijeh kao jednu od najzdravijih reakcija čovjeka na zbivanja u svijetu oko njega. (O komediji i komičnom biće više riječi uz tumačenje komedije "Aulularija" rimskog komediografa Plauta).
O KOMEDIJI l KOMICNOM
Komedija se, za razliku od tragedije, bavi onim što je prosječno i obično u životu, tj. običnim ljudima i njihovim slabostima, manama i porocima, i to s namjerom da im se nasmije ili naruga. Jer, komedija je vrsta drame koju prije svega odlikuje težnja da izazova smijeh. A ono što izaziva smijeh nazivamo komičnim. Suštinu komedije upravo i čini taj komički duh, koji provijava i u likovima, i u situacijama i u govoru.
Likovi komedije
Likovi komedije se mogu svesti na dva osnovna komička tipa, koji su se pojavili još u antičkoj komediji i koji se u raznim varijantama održavaju i u modernoj komediji (kako u pozorištu tako i na filmu). Prvi komički tip, koji su Grci zvali alazon, smiješan je u apsurdnosti svojih pretenzija, kao neznalica koji se pravi učen, prostak koji se pravi otmjen, strašljivac koji se hvališe svojim podvizima, tvrdica koji leži na parama, a stalno se jada da je siromah i si. Takvi likovi postaju smiješni upravo onda kada otkrijemo nesklad između njihovih pretvaranja i njihovih stvarnih osobina, između onoga kakvim se žele predstaviti i onoga što uistinu jesu. Drugi komički tip je veseli šaljivdžija i lukavi lakrdijaš, koji svojim šalama i lukavstvima stvara smiješne situacije i vodi komičku radnju.
Situacije u komediji
Situacije u komediji bitno su drukčije nego u tragediji, jer se zasnivaju na neočekivanim i iznenadnim preokretima, na stalno novim "peripetijama" (obrtima) i na brzom smjenjivanju prizora, što cini da je ritam komičke radnje brži, življi, dinamičniji nego u tragediji. Komično u situacijama najčešće se zasniva na jednom od dva komička efekta. Prvi se naziva efektom "prevarenog očekivanja": kad očekujemo nešto veliko i značajno, a umjesto toga se pojavi nešto malo i beznačajno, pa nesklad između nagoviještenog i ostvarenog izaziva smijeh. Drugi efekat je onaj koji je francuski filozof Bergson opisao kao kontrast između organskog i mehaničkog: kad se umjesto nečeg što je pokretno, promjenljivo, prilagodljivo i živo (tj. organsko) pojavi nešto kruto, ponovljeno, neprilagođeno i automatizovano (tj. mehaničko). Komedija se najčešće bavi onim što je u životu, u ljudskom društvu ili u ljudskom karakteru umrtvljeno, ukalupljeno i mehanizovano umjesto da bude živo, slobodno i u svom prirodnom organskom razvoju. Zato je smijeh koji izaziva komedija uvijek pomalo i izraz osjećaja slobode u odnosu na uočene društvene i životne stege i kalupe.
Govor u komediji
Najzad, u komediji je i sam govor izvor smijeha, zbog čega ona izbjegava duge monologe i više voli kratke, brze replike, u kojima se duhovito igra riječima i obrće smisao, ili se, pak, u živi tok govora unose mehanička ponavljanja, koja daju na znanje da je organski život opet zaustavljen i savladan, a da je do riječi došla glupost, tupost, lijenost, uobraženost ljudskog duha.


Komicno u komediji
Komicno - u komediji, ali i u književnosti uopće - može imati različite vidove u zavisnosti od piščevog odnosa prema pojavama o kojima govori. Pisac može samo težiti da izazove smijeh, kao što je to u lakrdijama i farsama. Pisac može svojim ličnostima prići s humorom, što podrazumijeva blagonaklonost i vedru nasmijanost nad smiješnim ljudskim postupcima i nedostacima. Pisac, opet, može istovremeno i ismijavati i žaliti ličnosti koje prikazuje, osjećajući pri tome neku tugu zbog nesavršenosti ljudske prirode. (To je ono osjećanje koje izaziva "smijeh kroz suze".) Međutim, pisac može u ljudskim nedostacima vidjeti krupne mane koje ne dolikuju čovjeku i unižavaju njegovu ličnost ili koje ometaju društvo u njegovom razvoju. Pisac tada oštro i jetko izvrgava ruglu mane i poroke pojedinca i društva, pa njegovo djelo postaje satira. A u satiri se ismijavaju, ali i osuđuju pojave koje se prikazuju.
Kako je komedija slobodan i otvoren dramski oblik, u njoj možemo često pronaći u isto vrijeme i satirične i humorne i farsicne elemente..
Prema temi koju obrađuje,komedija se djeli na:
-komediju karaktera  je naziv za komediju u kojoj se ismijavaju poroci pojedinca, i to obično oni koji predstavljaju općeljudske mane i koje od pojedinca prave tipičan komičan lik: tvrdicu, hvalisavca, licemjera, umišljenog bolesnika, pomodara, lažljivca, lažnog rodoljuba, nadri-filozofa i si.
-komediju intrige  je naziv za komediju u kojoj se radnja zasniva na zamršenom zapletu (intrigi), punom neočekivanih obrta i smiješnih situacija. U komedijama toga tipa komično je ponajviše u samim situacijama, pa se takve komedije nazivaju i komedijama situacija. (U takve komedije spadaju i tzv.jarse.)
-društvena komedija je naziv za komediju u kojoj se ismijavaju negativne pojave u društvu ili u pojedinim slojevima društva. Zato se taj tip komedije naziva i komedija naravi. U njoj je najčešće na udaru moral društva ili, pak, maniri društvenog ponašanja. Prema negativnim društvenim pojavama u njoj se obično zauzima oštar satirički stav.
Vrste smijeha u komediji s obzirom na pristup pisca predmetu ili osobi koju ismijava:
-humor-najblaži oblik smijeha,a karakterizira ga osjećaj simpatije(smijeh kroz suze),
-ironija-smijeh sa jakom oštricom i boli onog kome je namjenjen
-satira-smijeh koji se upotrebljava u situacijama kada su negativne crte neke ličnosti toliko jake da uništavaju ljudskost u čovjeku,pa koristeći ovaj oblik smijeha autor u potpunosti negira lik koji ismijava.
•farsa je podvrsta komedije u kojoj su likovi jeko karikirani a zapravo se radi na nesporazumu.
•podvig je laka komedija s popularnom melodijom.

3. Plautova tipska komedija, djelo koja su nastala po uzoru na Plautova:
Plaut svoj uspeh kod neobrazovane rimske publike duguje najviše svojoj slobodnoj i živoj obradi grèkih originala, koje je po volji mijenjao, pojednostavljivao i kombinirao (»kontaminirao«, tj. od dva grèka originala stvarao jednu latinsku preradu), uz unošenje drugih elemenata èiji je cilj bio da se komadi dopadnu suvremenoj rimskoj publici. Takve su, na primjer, kratke dijaloške scene u kojima likovi razmjenjuju prijetnje i uvrede, motiv roba koji trèi, lik roba u ulozi zabavljaèa koji slobodno govori i drsko se ponaša (što je Plautova publika možda smatrala uobièajenim kod Grka), kome je ponekad postavljen nasuprot lik odanog roba koji se brine za svoga gospodara (što je trebalo da izazove odobravanje od robovlasnika prisutnih u publici), grube šale, mnoštvo aliteracija i igra rijeèima. Pored toga, umjesto da stvara komedije sastavljene iskljuèivo od dijaloga (diverbium), Plaut je znaèajno uveæao muzièko-recitativni element (cantica), koji u nekim komadima zaprema i do dvije treæine cijele komedije. U veæini komedija zaplet se gradi oko trikova nekog lukavog roba koji treba da svom mladom i zaljubljenom gospodaru pomogne da osvoji srce neke djevojke, u èemu mu smetaju ili neki suparnik ili svodnik ili djevojèin strogi otac. Djevojka je obièno robinja i prostitutka za koju se do kraja komada otkriva da je zapravo roðena kao slobodna i stoga pogodna za buduæu ženu mladog Atenjanina. Èesto je Djevojka u mladosti bila oteta pa njeno prepoznavanje kao neèije davno izgubljene kæerke predstavlja vrhunac komedije. Meðu drugim èestim likovima su hvalisavi vojnik, parazit i kuhar. Plautove komedije su gotovo jedini pisani trag govornog latinskog jezika iz toga doba. Plautov jezik, iako je na granici standardnog književnog latinskog, izrazito je živ i elastièan, vješto prilagoðen svakom liku u komediji. »Kad su Muze htjele da govore latinskim, govorile su Plautovim jezikom«, rekao je Elije Stilon, rimski književni kritièar iz 2. stoljeæa st. e. Plautova komièna snaga i duhovitost su velike, šale su mu ponekad frivolne, ali uvijek uspele i nisu dosadne, jer teže da budu originalne i da se ne ponavljaju. Plautove su komedije bile veoma cijenjene u doba kasne Rimske Republike i ranog Carstva, ali su se kasnije malo èitale jer im je jezik bio previše arhaièan. Plaut je ponovo otkriven i mnogo èitan u doba renesanse, pa je poslužio kao uzor i za neke Shakespearove komedije.

5. Kompozicija drame:
-uvod: Euklionov napad na staricu Stafilu,
-zaplet: Megadorova prosnja Euklionove kceri,
-vrhunac: dolazak kuhara u Euklionovu kucu dok je on bio na pijaci,
-peripetija: Strobil krade cup s cetiri litre zlata,
-kraj: Likonid uzima Euklionovu kcer za zenu, a Euklion mu za miraz daje cup sa zlatom, koju mu Strobil vraca nakon Likonidovog nagovaranja.

6. Analiza lika tvrdice (tipovi tvrdica u knjizi):
- Euklion-starac, zivi sa kcerkom i s babom Stafilom. Cuvao je blago, koje je naslijedio, "kao oci u glavi". Svi su mislili da je siromah, ali ih je Euklion zavarao. Stedio je sve sto je iamo; pa ga Kongioron naziva odrpanicom, starom cicijom i sl. Plaut piokazuje kako dolazi do transformacije u psihi lika, jer Euklion ne spava vise, ne izlazi iz kuce, izbjegava susrete, u svakom covjeku vidi lopova, opterecen mislima da bi se njegovo bogatstvo moglo uociti. On svoje blago zeli zadrzati za sebe, bez bilo kakve incijative.
- Megador je isto tip tvrdice, ali njegov strah je usmjeren ka eventualnom rasipnistvu, bogate mirazdzike, kada mu postane supruga Euklionova kci. On se zadovoljava rukom Euklionove kceri bez miraza.

 

 

11.        Omer Hajjam – Rudaije

1. Biografski i bibliografski podaci o Omeru Hajjamu:
Gijasudin Abulfath Omer ibn Ibrahim Hajjami, poznat kao Omer Hajjam, roðen je u Nišapuru, u provinciji Horasan, u sjeveroistoènoj Perziji. Smatra se da je roðen 18. maja 1048. godine. Hajjam zauzima veoma znaèajno mjesto meðu liènostima perzijskog klasiènog perioda. Takoðer je jedan od predstavnika perzijske književnosti. O njemu je napisano preko dvije hiljade knjiga, studija, eseja i èlanaka. Hajjam je bio matematièar, nauènik, filozof i pjesnik. Ocjenjivajuæi ga na razlièite naèine, i dalje ne možemo taèno utvrditi koje rubaijje stvarno pripadaju Hajjamu. Sa jedne strane opisuju ga kao pijanicu i boema, koji oèaran vinom piše svoje mnoge katrene. Oni koji ga nazivaju odmetnikom, to èine iz zlih namjera, da bi opravdali svoje loše postupke i navike. Ovo nam govori da je èesto bio pogrešno shvaæen i da je imao mnogo neprijatelja. Takoðer, mnogi kritièari, koji, èitajuæi njegove rubaijje, ne vide alegoriju kojom su pisane, te smatraju da je inspiracija za njegove pjesme bilo samo vino. Sa druge strane ga nazivaju jednim od najveæih perzijskih mislilaca i pjesnika, koji voðen èistom ljubavi prema Bogu, alegorièno opisuje tu ljubav. Neki smatraju da se vino, koje ne oznaèava simbol ljubavi prema Allahu dž. š. , spominje samo u desetak njegovih rubaijja; i to je ono iskorišteno u svrhu kritikovanja oholih „duhovnih“ lica, koji su bili èuvari javnog reda i morala, kojeg se ni oni sami nisu pridržavali. Oni koji žele Hajjama predstaviti kao pijanicu, svojetavaju mu mnoge, iskljuèivo boemske katrene. Jedan od primijera za to je:

„U ša'banu redžebu... ne smeš vino liti,
jer su, vele ti meseci----sveti, naroèiti.“
Ša'ban redžeb, oba su... Bogu svecu sveti,
a mi æemo naroèito uz ramazan piti! „

Pripisivali mu mnoštvo sliènih rubaijja, koje svaki kritièar tumaèi na slièan naèin, morajuæi da Hajjama predstavi kao pijanicu i nevjernika. Neki smatraju da je on zaista u poèetku i pisao samo ovakve rubaijje, ali je nakon iskrenog pokajanja poèeo pisati rubaijje u kojima je vino bilo simbol ljubavi prema Bogu. Ipak veæina kritièara i èitalaca ga smatraju filozofom, matematièarem, sufijom koji voðen iskrenom ljubavi prema Bogu postaje i jedan od predstavnika perzijske književnosti. Važno je još napomenuti da Hajjam nije prvi uveo rubaijju u perzijsku liriku. Nju su upotrebljavali i pjesnici X stoljeæa, kao što su Abu Said, Ansari i drugi. No, on je ipak doveo rubaijju do savršenstva.

2.Predstavnici perzijske književnosti i najpoznatije lirske pjesme
Postoji sedam predstavnika perzijske književnosti, a to su:
a) Firdusi o kojem smo govorili kada smo radili njegov odlomak iz Šahname, „Rustem i Suhrab“.
b) Hajjam koji je svojim rubaijjama obilježio perzijsku književnost.
c) Širazi sa najpoznatijim djelima „Bustan“ ( „Voænjak“ ) i „Ðulistan“ ( „Ružiènjak“ ). U ovim djelima on izražava svoja prijatna, neprijatna osjeæanja i sjeæanja. „Bustan“ je napisan sav u stihovima, i kažu da treba duboko zaroniti u djelo da bi se shvatilo. „Ðulistan“ se razlikuje od prethodnog djela jer je on skladna kombinacija poezije i proze. Ocjenjuju ga kao poemu ljubavi, samožrtve i zanosa prema vjeri. Širazi se smatra i najveæim didaktiènim pjesnikom.
d) Dželaluddin Rumi je bio MISTIK, koji nastavlja tradiciju mistiènih pjesnika. On ovu poeziju dovodi do vrhunca, ne samo u perzijskoj, nego i u islamskoj tradiciji. Takoðer i Rumijev otac je bio sufija. Šemsudin Tibrizi je toliko utjecao na ovog pjesnika, da je on jedan cijeli svoj divan nazvao „Šemsudin Tibrizi“ . Njegov kompletan opus dijeli se na tri djela:
1. Divan „Šemsudin Tibrizi“
2. „Mesnevija“
3. nešto manje proze

„Mesnevija“ predstavlja svojevrsnu enciklopediju sufizma, gdje se pitanja sufijskog uèenja rješavaju na orginalan naèin. Njegov divan sadrši od 36-50 distiha i 1980 rubaijja.

e) Muhammed Šemsudin HAFIZ kod kojeg ljubavna poezija dostiže vrhunac. Najviše je pisao gazele, potom rubaijje, kaside ... Glavna tema njegovih gazela jeste ljubav, mladost, ljepota; koje on predstavlja metaforièno.
f) Husref koji je bio putopisac.
g) Enveri koji je pisao panegistièku i satirièku poeziju.
Lirske forme:
-kaside-pjesma, koja po formi predstavlja prosiren gazel (sastoji se  najmanje 15, a najvise od 99 distiha). Sadrzaj joj je mogao biti didaktican, refleksivan ili prigodan. Govorila se na javnom mjestu, pa je imala odredenu namjenu da kudi, hvali, proslavlja.
-gazel-pjesma sastavljena od najmanje 10 stihova rasporedenih u strofe od po dva stiha, koje su povezane visestrukom rimom. Prvobitno je bila ljubavna pjesma u kojoj su pjesnici izrazavali ljubavnu ceznju,  s nagalsenim tuznim osjecanjem, ali je postepeno postala rafleksivna pjesma s mistickom inspiracijom ili religioznim mislima. U smislu gazel je usavrsio Hafiz.
-rubaija.

3.Rubaijja
Rubaijja je jedna od osnovnih i najomiljenijih formi u perzijskoj poeziji, koju je Hajjam doveo do savršenstva. Svaki perzijski pjesnik je napisao bar poneku rubaijju, pošto je ona najbolji naèin iskazivanja misli i osjeæaja, ako se pjesnik ne može pronaæi u gazeli, kasidi ili mesneviji. Rubaijja se sastoji od èetiri stiha, a svaki stih je sastavljen od sedam dugih i šest kratkih slogova. Šema rime u rubaijjama je najèešæe a a b a, ali se može javiti i a a a a. Pošto su kratke, one su pogodne za izražavanje suštinskih misli, pa su u tom smislu sliène grèkom epigramu. To su individualni, nezavisni katreni i mogu biti poredani u cikluse prema temi, i sl. Posljednji stih rubaijje nosi smisao pjesme što je izloženo u prethodna tri stiha.

4.Sufijska poezija
Rijeè sufizam potjeèe od arapske rijeèi „sufi“, što znaèi vuna. Pripadnici sufizma su èesto bili odjeveni u vunu da bi se razlikovali od ostalih, te su se zbog toga nazivali sufije. Sufizam, odnosno iranski misticizam, postao je popularan izmeðu 2. i 8. stoljeæa. U poèetku je naglašavao samo pobožnost. Poslije se razvio u red koji je imao niz ideja i misli koje je želio prenijeti narodu. U poeziji je otkrio najpogodnije sredstvo za prenošenje svoje filozofske misli. Sufijska poezija se bavi razmatranjem pitanja sufijskog uèenja i prenošenja sufijskih ideja o životu, smrti, prolaznosti, i sl. Sufizam je duhovna pojava gdje sufija pokušava doæi do božanskih tajni, sliènih do kojih je Poslanik s. a. w. s. došao prilikom odlaska na Miradž.

5. Obrada pet rubaijja

a) 76. rubaijja
„Ako prosjak vino pije, gospodin æe biti,
od lisice vino može lava naèiniti.
Ako vino starac pije, postaje mladiæem,
a ako ga mladiæ pije, dugo æe živjeti.“
U ovoj rubaijji vino je vjerovatno simbol vjere, odnosno „imana“, kojeg èovjek treba da nosi u srcu. Onaj ko iskreno vjeruje u Stvoritelja je duhovno bogat ( prvi stih ). Onaj ko vjeruje u Boga èvrsto, taj èovjek postaje duhovno snažan naspram životnih problema ( drugi stih ). Vjera èovjeka duhovno èini uvijek mladim i optimistiènim kao što je bio i u mladosti ( treæi stih ). I posljednji stih govori kako iman može napraviti boljeg èovjeka; hrabrog, iskrenog, pravednog, plemenitog, i sl. Sve ove osobine su vrijedne spomena na tog èovjeka, èak ako on više i nije živ.

b) 195. rubaijja
„Ja znam spoljnu stranu... bitnosti i nebitnosti,
ja znam pravo lice velièine i niskosti;
pored svega znanja, ja još ne znam---stid me reæi---
da šta ima više od stepena pijanosti.

„Stepen pijanosti“ je taj mistièni zanos, kada je pjesnik opijen ljubavlju prema Bogu. U prethodnim stihovima pjesnik govori kako on zna ( i kako je vjerovatno okusio ) bitnost i nebitnost, velièinu i niskost, ali ipak priznaje da ne postoji ništa veæe od Gospodara, i da ne postoji ništa ljepše od tog mistiènog zanosa.

c) 143. rubaijja
„Pij, jer valja dugo pod zemljom ležati,
ni brat, ni drug, ni žena---tamo te ne prati!
Ovu tajnu nemoj nikad nikom reæi:
cvijet koji uvehne, više ne procvati!“

„Cvijet koji uvehne, više ne procvati!“ znaèi zapravo da ko umre i ode na Ahiret svijet, više ne može vratiti se meðu žive na Dunjaluk. „Pij“ znaèi da èovjek treba èiniti dobra djela, voljeti Boga i izvršavati Njegove naredbe. Drugi stih govori o onome što i islam tumaèi, a to je da na Ahiretu jedino što nas može spasiti su naša djela; nijedan drugi èovjek, samo naša djela.

d) 103. rubaijja
„Jedanput mi slavuj u bašèu dolijeæe,
kad se vino pilo i cvalo cvijeæe,
pa zapjeva svojim jezikom: „Zapamti,
život, koji proðe, vratiti se neæe!“

Drugi stih metaforièno govori o namazu, gdje je èovjek najbliže Bogu. Slavuj ne mora biti simbol ni za šta, ali možda pjesnik svoje misli i ideje, èitaocu predstavlja kao slavuja. Rubaijja se završava stihom koji nosi poentu da vrijeme niko ne može vratiti. Èitalac iz toga izvlaèi poruku da vrijeme i život treba cijeniti dok traju, jer su oni nepovratni.

e) 198. rubaijja
„Ah! Kako je život taj uludo projurio:
grešan svaki zalogaj, svaki dah se prozlio,
crni spisak dužnosti koje sam propustio,
celo brdo zabrana koje sam prekršio!“

Ova rubaijja zvuèi kao ispovijest griješnog pjesnika. On žali za životom koji je projurio, i zbog grijeha koje je èinio. U treæem stihu „crni spisak dužnosti„ je ono što je Allah dž. š. naredio, a pjesnik nije izvršio. U èetvrtom stihu „brdo zabrana“ je ono što je zabranjeno ( haram ), a pjesnik je to èinio. Za ovakve grijehe se on kaje. Na posljednji stih bih nadovezala Hadis koji glasi: „Iskoristi mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva,  život prije smrti i slobodno vrijeme prije zauzetog.“
41.Muslihudin Sa'di Sirazi' je veliki pjesnik iz 8 stoljeca, Rođen je u ondašnjoj perzijskoj prijestolnici Širazu gdje je stekao prva znanja o književnosti i pravu. Kao mladić preselio se u Bagdad , gdje je brzo naučio arapski jezik. Nemiran duh, željan putovanja, krenuo je u svijet i mnogo godina putovao po arapskim zemljama.. Pao je u ropstvo križara, koji su napadali Jerusalem, i kao zarobljenik kopao rovove oko Tripolisa u Libanu. Putovao je po Sjevernoj Africi.Poslije dugog lutanja vratio se u rodni kraj i posvetio se književnosti.Umro je u dubokoj starosti 1292. godine. Pisao je kaside, epigrame, moralne rasprave. A glavna su mu djela stihovani moralno-didaktički  traktat Bulistan(1257) i zbirka poučnih priča Đulistan(1258), po kojoj je u svijetu najviše poznat. To djelo predstavlja mješavinu proze i poezije. Uprozi se iznose kratke priče (hikaje), koje su samo tematski međusobno povezane. Svaka od tih priča završava se stihovima koji ilustrirajunjenu glavnu misao. U njima je do izrađaja došlo Sa' dijevo veliko životno iskustvo i krepki moralni svijet, ali i njegov veliki poetski dar, koji mu je omogućio da u veoma sažetom obliku iznosi svoja iskustva o svijetu u kojem je živio. Zbirka je podjeljena na više cjelina, u koje sehikaje svrstavaju s obzirom  na osnovnu temu kojom se bave: o ponašanju careva, o naravima derviša, o skromnosti, o koristi šutnje, o ljubavi i mladosti, o slabosti i starosti, o utjecanju vaspitanja, o običajima derviša.
42.Hafiz-Divan( Šemsudin Muhammed) je perzijski pjesnik iz druge polovine 14 stoljeća. Rodio se i živio u carskom gradu Širazu, gdje je naučio tehnologiju, književnost i arapski jezik, a zatim je dugi niz godina bio dvorski pjesnik na dvoru ne3koliko perzijskih vladara.  Njegova zbirka pjesama Divan sadrži 500 kratkih  lirskih pjesama, tzv. Gazela, savršena stiha i profinjena izraza. Bio je pod jakim utjecajem Omera Hajama, ali njegov senzualizam  produbio snažnim mističkim osjećajem za tajanstvo i čežnjom za sjedinjenjem sa božanskim. Svojim  misticizmom , kao i formom svojih pjesama  znatno je uticao na kasnije perzijske i turske pjesnike kao i na većinu bošnjačkih pjesnika koji su pisali na perzijskom i turskom jeziku. A njegovim pjesmama su se inspirisali i evropski pjesnici XIX vijeka.

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.             Eshil – Okovani Prometej

1.      Drama (nastanak, karakteristike, podjela, dramski tekst i predstava, scene, èinovi, režiseri...)
- Dramom ( grè. „radnja“ ) nazivamo književne tekstove, osobite vrste, koji su izravno ili posredno namijenjeni izvedbi na pozornici.  Meðutim njegova vrijednost se može uoèiti i èitanjem i slušanjem, ne samo posmatranjem predstave na pozornici. Pozorište ( teatar ) je druga vrsta umjetnosti, odnosno rezultat djelovanja više umjetnosti: kniževnosti, glume, likovnih umjetnosti, pantomime, plesa i muzike. Drama sadrži kvalitet koji se u teoriji kjiževnosti naziva DRAMATIÈNOST. Takoðer se i neka druga književna djela susreæu sa ovom osobinom, koja se definiše kao izraz odreðenih životnih situacija i koja uzrokuje napetost. Prema tome, dramska književna djela najbolje oblikuju dramatiènost života, a izvedba na pozornici ih još više oživljuje. Drama se dijeli na tragediju, komediju i dramu u užem smislu.
- Dramski tekst se sastoji od dijelova namijenjenih publici i onih namijenjenih samo redatelju ili glumcima.
- Pozorišna predstava zahtjeva glumce, odnosno „predstavljaèe“ likova koje tumaèe; prostor na kojem se izvodi predstava i publiku koja je prati na poseban naèin uèestvujuæi u njoj. Da bi se jedan dramski tekst mogao pretvoriti u pozorišnu predstavu, najvažniju ulogu u tome ima režiser ( redatelj ) . Dramski tekst navodi ono što glumci trebaju da govore, a redatelj ima zadatak da odluèi kome dati pojedine uloge, na koji æe se naèin prikazati radnja i na osnovu teksta ostvariti živi govor. Redatelj dramu pretvara u ono kako je on zamišlja, no ipak poštujuæi zbivanja u djelu. Važnu ulogu ima i scenografija koja oprema prostor gdje æe se vršiti predstava.

2. Tragedija ( iz èega se razvila, tragièki junak, tragièki krivac ... )
-Tragedija je dramska vrsta koja je najveæi procvat doživjela u Grèkoj, u V stoljeæu prije Krista. Prema Aristotelovom mišljenju razvila se iz obreda posveæenih bogu Dionisu, na taj naèin što se horovoða izdvojio iz hora, poèeo govoriti samostalne stihove i razgovarati sa horom. Prema predaji, osnivaè tragedije je Tapis, a najpoznatiji grèki tragièari su Eshil ( koji je dodao i drugog glumca), Sofoklo ( koji je dodao i treæeg glumca) i Euripid. Rijeè tragedija potièe od dvije grèke rijeèi: „ tragos “ ( jarac ) i „ ode „ ( pjesma ), a do ovog naziva je najvjerovatnije došlo zbog toga što su se u najstarije vrijeme èlanovi hora bili obuèeni u jarèiju kožu, predstavljajuæi tako mitske pratioce boga Dionisa. U drami se mogu naæi neke karakteristike kao što su: tragièki junak, tragièka krivnja, tragièan završetak i uzvišen stil.
- Tragièki junak je u najširem smislu te rijeèi žrtva vlastite sudbine. On se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih ideala koji se suprostavljaju okolini; zbog svoje plemenitosti, odanosti nekim moralnim naèelima ili zbog osobina steknutim životnim iskustvom. Njegova tragièka krivnja nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sukoba ideala i stvarnosti , i tragièki junak zastupa naèela novog morala buduænosti. Tragièki završetak je cijena koju junak plaæa za svoju žrtvu koju je dao. Uzvišeni stil je je izbor rijeèi u djelu, u kojima preovladavaju elementi dostajanstvenog i sveèanog govora.

3. Zašto je djelo „ Okovani Prometej „ tragedija a sam Prometej tragièki krivac?
-Djelo „Okovani Prometej“ je tragedija upravo zbog toga što tragièi junak, Prometej, zbog svoje plemenitosti i zbog hrabrosti da se suprostavi Divu tako što ljudima pored mnogih drugih vrijednosti daje i vatru; ispašta tako što je kažnjen teškim mukama; okovan. Prometej je tragièki krivac jer je on sam uzrok kazni koju ispašta, jer njegovi unutrašnji ideali, plemenitost i hrabrost da se žrtvuje zbog cijelog èovjeèanstva; su ga „tjerali“ da ljudima da ono što ne smije, vatru. Upravo zbog karakteristika koje sam veæ prethodno navela ova drama se svrstava u tragediju.

3. Kompozicija drame
Kompozicija drame ima pet dijelova:
- Uvod ili ekspozicija uvodi u radnju i objašnjava tako njen poèetak, te se objašnjava dogaðaje koji prethode radnji i uvjetuju je. U „Okovanom Prometeju“ uvod èini radnja kada Prometeja okivaju, te se spominje da je uzrok tome to što je ljudima darovao vatru.
- Zaplet nastaje kada se javljaju dinamièki motivi koji pokreæu radnju. U ovome djelu zaplet je dio kada kovaè žali jer mora okovati Prometeja no uprkos njegovima osjeæajima u žalu on ga okiva.
- Kulminacija ili vrhunac nastupa kada napetost dostigne mjeru da se treba razriješiti, ali se ne zna u kojem æe pravcu iæi radnja. U ovoj drami kulminaciju èini radnja kada okovani Prometej žali nad svojom sudbinom, te razgovara i preprièava svoje stavove i neke dogaðaje Okenama, Okeanu, horovoæi i horu.
- Peripetija ili preokret nastaje kada radnja odjednom skreæe u nekom drugom smjeru. U ovom sluèaju peripetija nastaje kada dolazi Ija i razgovara sa Prometejom o njegovoj i svojoj sudbini, te Prometej govori o buduænosti; o tome kako æe ona lutati svijetom, i kako æe Diva neko sa vlasti smaknuti, i ko æe biti njegov osloboditelj.
- Završetak prikazuje razrješenje svih suprotnosti i sukoba. Kraj „Okovanog Prometeja“ èini dolazak Hermesa, koji pita Prometeja ko æe biti taj osloboditelj, no ovaj mu ne odgovara, te nakon još nekoliko nedobijenih odgovora Hermes odlazi, Prometej ostaje okovan, a more poèinje da divlja i sve nestaje u „tami“.
4. Mit o Prometeju je dosta slièan drami. Govori o dobrom polubogu Prometeju, koji je na Zemlji od gline stvorio ljude, a Atena im je darovala snagu lava i mudrost. No Zeus je ljude kaznio zbog oholosti tako što im je oduzeo vatru. Ali Prometej ipak uzima jednu iskru vatre i vraæa je ljudima. To je Zeusa naljutilo i on ga okova na jednoj stijeni, i posla orla da mu kljuca jetru, koja se svake noæi obnavljala tako da mukama nije bilo kraja. Prometej je imao dar da može predvidjeti buduænost te je uvijek prièao o èovjeku koji æe tiranina smaknuti sa vlasti. To je Zeusa zanimalo pa ga je upitao da mu kaže ko je taj u zamjenu za slobodu, ali mu je Prometej ponosno odbio odgovoriti. Kasnije je Prometeja oslobodio Herakle, koji je ubio orla i otkovao ovog junaka.

 

10.        Sofoklo – Car Edip

1. Biografski i bibliografski podaci o Sofoklu:
Sofoklo je roden oko 495., a umro oko 406. g.p.n.e., zajedno sa Eshilom i Euripidom cini slavni trolist velikih grckih tragicara. Prem starim izvorima napisao je preko 120 drama, od kojih je sacuvano samo sedam: "Ajant", "Antigona", "Trahinjanke", "Kralj Edip", "Elektra", "Filokter" i "Edip na Kolonu". Svojim inovacijama je unaprijedio grcko pozoriste, a te inovacije su:
- u tragediju uvodi treæeg glumca i pojaèava dramsku radnju,
poveæava hor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje utjecaj, njegov hor ne utjeèe na radnju, on je samo promatraè koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad obiènim ljudima,
- uveo junakinje u svoje tragedije,
- njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana biæa kao kod prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odluèuju o svojoj sudbini.
Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreæe slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila. Kaže se da je Sofoklo jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi trebali biti, a Euripid kakvi jesu."

2. Drama (nastanak, karakteristike, podjela, dramski tekst i predstava, scene, èinovi, režiseri...)
- Dramom ( grè. „radnja“ ) nazivamo književne tekstove, osobite vrste, koji su izravno ili posredno namijenjeni izvedbi na pozornici.  Meðutim njegova vrijednost se može uoèiti i èitanjem i slušanjem, ne samo posmatranjem predstave na pozornici. Pozorište ( teatar ) je druga vrsta umjetnosti, odnosno rezultat djelovanja više umjetnosti: kniževnosti, glume, likovnih umjetnosti, pantomime, plesa i muzike. Drama sadrži kvalitet koji se u teoriji kjiževnosti naziva DRAMATIÈNOST. Takoðer se i neka druga književna djela susreæu sa ovom osobinom, koja se definiše kao izraz odreðenih životnih situacija i koja uzrokuje napetost. Prema tome, dramska književna djela najbolje oblikuju dramatiènost života, a izvedba na pozornici ih još više oživljuje. Drama se dijeli na tragediju, komediju i dramu u užem smislu.
- Dramski tekst se sastoji od dijelova namijenjenih publici i onih namijenjenih samo redatelju ili glumcima.
- Pozorišna predstava zahtjeva glumce, odnosno „predstavljaèe“ likova koje tumaèe; prostor na kojem se izvodi predstava i publiku koja je prati na poseban naèin uèestvujuæi u njoj. Da bi se jedan dramski tekst mogao pretvoriti u pozorišnu predstavu, najvažniju ulogu u tome ima režiser ( redatelj ) . Dramski tekst navodi ono što glumci trebaju da govore, a redatelj ima zadatak da odluèi kome dati pojedine uloge, na koji æe se naèin prikazati radnja i na osnovu teksta ostvariti živi govor. Redatelj dramu pretvara u ono kako je on zamišlja, no ipak poštujuæi zbivanja u djelu. Važnu ulogu ima i scenografija koja oprema prostor gdje æe se vršiti predstava.
Tragedija ( iz èega se razvila, tragièki junak, tragièki krivac ... )
-Tragedija je dramska vrsta koja je najveæi procvat doživjela u Grèkoj, u V stoljeæu prije Krista. Prema Aristotelovom mišljenju razvila se iz obreda posveæenih bogu Dionisu, na taj naèin što se horovoða izdvojio iz hora, poèeo govoriti samostalne stihove i razgovarati sa horom. Prema predaji, osnivaè tragedije je Tapis, a najpoznatiji grèki tragièari su Eshil ( koji je dodao i drugog glumca), Sofoklo ( koji je dodao i treæeg glumca) i Euripid. Rijeè tragedija potièe od dvije grèke rijeèi: „ tragos “ ( jarac ) i „ ode „ ( pjesma ), a do ovog naziva je najvjerovatnije došlo zbog toga što su se u najstarije vrijeme èlanovi hora bili obuèeni u jarèiju kožu, predstavljajuæi tako mitske pratioce boga Dionisa. U drami se mogu naæi neke karakteristike kao što su: tragièki junak, tragièka krivnja, tragièan završetak i uzvišen stil.
- Tragièki junak je u najširem smislu te rijeèi žrtva vlastite sudbine. On se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih ideala koji se suprostavljaju okolini; zbog svoje plemenitosti, odanosti nekim moralnim naèelima ili zbog osobina steknutim životnim iskustvom. Njegova tragièka krivnja nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sukoba ideala i stvarnosti , i tragièki junak zastupa naèela novog morala buduænosti. Tragièki završetak je cijena koju junak plaæa za svoju žrtvu koju je dao. Uzvišeni stil je je izbor rijeèi u djelu, u kojima preovladavaju elementi dostajanstvenog i sveèanog govora.

3. Kompozicija drame "Car Edip":
-uvod: Edipova zelja da pomogne Tebi i njenom narodu, a razlog tog njihovog problema je ubitstvo kralja Laja,
-zaplet: dolazak proroka Tiresije u Edipov dvor,
-vrhunac: Edipova zabrinutost o njegovom porijeklu,
-peripetija: smrt Poliba - Edipova "oca",
-kraj: ubitstvo Jokaste-Edipove majke i osljepljivanje Edipa.

4. Mit o Edipu:
Kao inspiracija za 'Kralja Edipa' Sofoklu je poslužio jedan stari mit o prokletstvu Lajeva roda. Sofoklo je kao majstor tragedije znao što ljude ponajviše uzbuðuje: mitovi, proroèanstva, neobiène i neizbježne sudbine. Zato je i napisao èak tri tragedije koje se temelje na bizarnom mitu o Edipu i prokletstvu njegova roda. Mit o Edipu:
Za Edipovo i Antigonino prokletstvo kriv je njihov otac, odnosno djed, tebanski kralj Laj. Da bi osigurao nasljednika prijestolja, elidskome kralju Pelopu je oteo sina Hrisipa, prema kojemu se ponašao toliko neljudski da je ovaj u oèaju poèinio samoubojstvo.
Pelop je nato prokleo Laja i poželio da pogine od ruke vlastitog sina. To prokletstvo su potvrdila i proroèanstva, a ono je trebalo pratiti još dvije generacije njegovih potomaka, dakle djecu (Edipa) i unuke (Edipovu djecu). Kako bi izbjegao prokletstvo, Laj je svog sina dao ostaviti okovima probodenih nogu u Kiteronskoj šumi da ga pojedu zvijeri. Ali rob, koji je trebao izvršiti nalog, sažalio se nad malim djetetom i predao ga jednom pastiru iz Korinta koji ga je opet dao na usvojenje svom kralju Polibu jer ovaj nije imao djece.
Polib mu nikada ništa nije govorio o njegovom podrijetlu, ali je Edip, sluteæi da tu nešto nije kako treba, otišao u Apolonovo proroèište u Delfima te saznao da æe ubiti svog oca i oženiti se vlastitom majkom. Kako se to ne bi dogodilo, otišao je iz Korinta i krenuo prema Tebi. Na raskrižju prije Tebe naletio je na kola u kojima se vozio bogat stariji èovjek sa svojom pratnjom od pet ljudi. Koèijaš je ošinuo Edipa bièem, na što mu je ovaj uzvratio, ali ga je onda i taj stariji èovjek udario štapom. Edip se razbjesnio pa je ga dva puta udario, i to tako jako da je ovaj odmah pao mrtav. Potom je nadjaèao i pobio cijelu pratnju osim jednog roba koji je u Tebu donio vijest da su kralja ubili razbojnici, no lagao je jer bi bila sramota da je cijelu pratnju od pet ljudi pobio svega jedan èovjek. Taj stariji ugledni èovjek je zapravo bio njegov otac Laj te se tako ispunio prvi dio proroèanstva. Došavši u Tebu Edip je naišao na veliku žalost u tom gradu - zbog smrti kralja te zbog èudovišne Sfinge koja je ubijala stanovnike. Sfinga je bila biæe s lavljim tijelom, krilima i ženskom glavom i dodijavala je ljudima zagonetkom koju je èula od muza: 'Tko ujutro ide na èetiri, po danu na dvije, a naveèer na tri noge?' Kad netko ne bi znao odgovor, ona bi ga rastrgala svojim kandžama. Tako su stradali mnogi ljudi, ukljuèujuæi i brojne plemenite Tebance koji su pokušavali spasiti Tebu te napasti. Napokon je došao Edip koji je odgovorio na njenu zagonetku: 'To je èovjek! Ujutro, tj. u mladosti puže na sve èetiri, kad je odrastao hoda na dvije noge, a naveèer, u starosti, pomaže se treæom nogom, štapom'. Sfinga se nakon njegovog odgovora bacila sa stijene u more jer joj je sudbina namijenila da umre kad netko odgonetne tu zagonetku.
Buduæi da je spasio grad od Sfinge, Tebanci su ga proglasili kraljem te se on oženio kraljevskom udovicom Jokastom ne znajuæi da mu je ona majka. Kad se saznala istina, Jokasta je poèinila samoubojstvo, a Edip se sam oslijepio i otišao u pratnji kæeri Antigone u progonstvo. U gradu Kolonu kraj Atene živ je sišao u Had (to je tema druge drame u trilogiji, 'Edip na Kolonu'). Ni njegovo èetvero djece nije imalo više sreæe jer se Pelopovo prokletstvo odnosilo i na treæu generaciju obitelji. Kad se Edip oslijepio, nastala je borba za vlast. Njegov sin Eteoklo udružio se s Kreontom i prognao Edipovog drugog sina, svog brata Polinika. Ovaj je organizirao vojsku saveznika i napao grad. U toj strašnoj borbi oba su brata smrtno stradala. Kreont je naredio da se Eteoklo proglasi herojem, a Polinik izdajnikom te da mu se tijelo sramotno baci psima, zaprijetivši pritom smrtnom kaznom onome tko izdajniku iskaže poèast. Njihova sestra Antigona ipak je prekršila Kreontovu naredbu smatrajuæi da joj i drugi brat, kao ljudsko biæe, zaslužuje pokop, bez obzira kojoj politièkoj strani pripadao.
Kreont je potom naredio da je živu zakopaju u grobnicu gdje se ona objesila ne doèekavši spas svog zaruènika Hemona, Kreontovog sina. Tako se prokletstvo kralja Pelopa nad Lajevim rodom u potpunosti ispunilo.

5. Analiza Edipovog lika (tragicka krivica, kazna i ironija)
Edip-glavni lik u tragediji. Osuden na propast. Dobar je i spreman je pomoci narodu Tebe, ali sticajem okolnosti i saznanjem o svojoj sudbini postaje bijedan i jadan. Bio je veoma pametan sto potvrduje njegov odgovor upucen Sfingi. Pitanje: 'Ko ujutro ide na èetiri, po danu na dvije, a naveèer na tri noge?', Edip je odgovorio da je to covjek. Njegova tragicka krivica je jednim dijelom urodena i stecena. Urodena je zbog toga sto je njegov otac Laj izazvao prokletstvo, koje prati tri generacije. Edipova tragicka krivica se najvise ogleda u tome sto do kraja, nemilosrdno raspetljava tu svoju sudbinu. Bio je radoznao, i u tome je njegov sukob sa visim autoritetima i zbog toga na kraju sam sebe kaznjava tako sto iskopa sam sebi oci. On sebe mrzi i proklinje sto je ikad roden.

6. Definirati Edipov i Elektrin kompleks:
Edipov kompleks - potisnutorivalstvo koje sin osjeca prema ocu, a privrzenost prema majci,
Elektrin kompleks - potisnuto rivalstvo koje kcerka osjeca prema majci, privrzenost prema ocu.

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.       Homer – Ilijada

1.Podaci o Homeru:
Homer je ime legendarnog grckog pjesnika, za koga se ne zna ka dje tacno zivio, pretpostavlja se negdje u 7. i 8. st. p.n.e., jer su tada dovrseni njegovi epovi Ilijada i Odiseja. Ime mu se puckom etimologijom povezivalo sa sljepocom. Najvjerovatnije je rodom iz Smirne u Maloj Aziji- Zamisljalo ga se kao stara, siromasna i slijepa pjevaca koji je putuvao i zivio od recitiranja svojih pjesama. S ozirom na opise u njegovim djelima male su vjerovatnoce da je bio slijep. Takoder se spominje kao slijepac s Hija. Na tom otoku je postojao svojevrstan kult porodice Homerdia koja je sirila Homerova djela. Grci su u njemu vidjeli neku vrstu enciklopedije svih mogucih znanja i podataka. To je vrijedilo i u podrucju religije pa se smatra da je Homer dao bogove Grcima. Homeru su u antici bila pripisivana razna djela od kojih su mnoga izgubljena koja su pripovijedala mitsku povijest prije, izmedu i poslije radnje homerskih epova.
Homerski epovi:
Boj zaba i miseva-svojevrsna parodija Ilijade, govori o ratu izmedu zaba i miseva,
Homerske himne-zbirke himni (33) koje su sluzile kao uvodi u recitiranju epova. To su himne posvecene grckim bozanstvima,
Mala Ilijada-ep u 4 pjevanja, govori o natjecanju izmedu Odiseja i Ajanta.
Razorenje Troje- ep u 2 pjevanja, govori o rusenju Troje,
Kiprije-u 11 pjevanja govori o dogadajima koji prethode Ilijadi,
Natjecanje Homera i Hezoida-govori se o pjesnickom takmicenju u kojem Homer gubi nakon recitovanja ratnih stihova iz Ilijade,
Telegonija-nastavak Odiseje,
Etiopida-djelo o Ahilkejevom zivotu nakon onog opisanog u Ilijadi.
HOMERSKO PITANJE-sinonim za rasprave o autorstvu Homerovih djela i njihovoj vjerodostojnosti. Glavne teorije o autorstvu Ilijade i Odiseje:
-unitaristicka teorija (smatra se da su oba djela Homerova, a razlog razlicitosti pojedinih djelova su te da je Ilijada nastala u Homerovim mladim, a Odiseja u starijim godinama),
-analiticka teorija (pobornici ove teorije smatraju kako su Ilijada i Odiseja djela vise autora, a ne samo Homera),
-neounitaristicka teorija (pobornici ove teorije smatraju kako je Ilijada Homerova,
a Odiseja nije),
-teorija prosirenja (pobornici ove teorije smatraju da je Homer razradio svojevrsnu Prailijadu manjeg opsega. To je djelo s vremenom naraslo do danasnjeg opsega),
-teorija o pjesmama (pobornici ove teorije rastavili su Ilijadu na sesnaestak pojedinacnih pjesama, htjevsi dokazati kako je komponirana od narodnih pjesama),
-teorija kompilacije ( pobornici ove teorije smatraju kako se Ilijada sastoji od vise manjih epova. Isprva je ta teorija vrijedila za Odiseju, a kasnije je primijenjena na Ilijadu).

2.a)historija kao osnova Ilijade (historijske obradene cinjenice);
Trojanski rat je legendarni desetogodisnji rat izmedu Grka protiv grada Troje. Jedini historijski izvor u kojem se opisuje Trojanski rat su epovi Ilijada i Odiseja. U Ilijadi je opisano 48 posljednjih dana u desetoj godini. Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i dogadaje. Njemacki arheolog Shliman je zapoceo iskopavanja na mjestu za koje se vjeruje da je Troja opisana od Homera. Istrazivanja nisu dokazala da dogadaji iz Ilijade su se stvarno desili. Postoje misljenja kako homer u svojim pricama opisuje svojevrsnu kompilaciju ratovanja kod Grka u razdobljima Mikenske kulture i Broncanog doba, a da se ne opisuje stvarni dogadaj.

b) Mit o Ahileju
Ahilej je sin smrtnika Peleja, kralja Mirmidonaca u Pitiji, jugoistoènoj Tesaliji i morske nimfe Tetide. Zeus i Posejdon bili su rivali za Tetidinu ruku, sve dok Prometej nije prorekao da æe Tetida roditi sina veæeg od svog oca. Zbog tog su se razloga obojica povukli i dali njenu ruku Peleju. Kad se Ahilej rodio, Tetida ga je htjela uèiniti besmrtnim tako što ga je uronila u rijeku Stiks. No, zaboravila je smoèiti petu za koju ga je držala dok ga je uranjala, tako da je to mjesto ostalo jedina ranjiva toèka na njegovu tijelu. Otuda i metafora Ahilova peta za neèiju slabu toèku. U drugoj inaèici mita, list je ostao prilijepljen uz njegovu petu pa je zato ostala ranjiva. U starijoj inaèici prièe, Tetida ga je premazala ambrozijom i stavila navrh vatre da bi smrtni dijelovi njegova tijela izgorjeli. Za razliku od ovih prièa, Homer u Ilijadi ne spominje njegovu neranjivost, a èak i spominje da je bio ranjen. Pelej ga je zajedno s Patroklom dao Hironu, Kentauru da ga odgoji na brdu Pelionu. Vraè Kalhant prorekao je da mu je suðeno da umre u Troji. Tetida ga je stoga odvela na Skiru, kralju Likomedu i prerušila ga u djevojku. Na tom je dvoru s Didamijom imao sina Neoptolema. Odiseja je Menelaj poslao po Ahileja. Stigavši, pitao je može li prinijeti darove ženama te je izložio dragulje, a takoðer i oružje - maè, koplje i štit. Sve su se djevojke divile nakitu, a samo se Ahilej divio oružju te ga je Odisej tako prepoznao. Odisej mu je dopustio da zadrži oružje, a potom su krenuli u rat. Druga inaèica mita govori da se zaèula ratna trublja te da je Ahilej instinktivno zgrabio oružje.

3.Ahilej je mlad èovjek divne vanjštine i velike hrabrosti. Svojom izuzetnom vjštinom istièe se kao najolji grèki vojnik, samom svojom pojavom utjeruje strah neprijateljima. Pošten je i odlikuje se èvrstim i dobrim karakterom , no njegova slabost leži u nemoæi da svlada žestinu vlastitih emocija. Ide prema smrti i razoèarenju, da bi kroz to iskustvo spoznao cjelinu i smisao ljudske egzistencija na samom kraju epa.
Kao nekakva suprotnost njemu, javlja se trojanski junak Hektor koji se bori za domoljubne ciljeve i povodi patriotskim osjeæajima èak žrtvujuæi svoj život, dok se Ahilej povodi za osobnim osjeæajima bijesa i srdžbe.
Uz smrtnike, važnu ulogu u Homerovom spjevu imaju i bogovi. Opisuje ih kao biæa u ljudskom obliku sa nadnaravnim moæima, ali ljudskim karakterom. Tako da se i oni povode za osobnim osjeæajima i ciljevima mješajuæi se u rat. No to mješanje Homer ne prikazuje kao neku nadprirodnu silu, dapaæe kao nešto logièno. Božansko djelovanje ne prekida tijek radnje èudesnim obratima dogaðaja , veæ pridonosi njenom razvoju.
Osnovni predmet ovoga epa je Ahilejeva srdžba koja je njime potpuno zavladala i njezine posljedice. On je preteèa tragiènog junaka. On je bio najveæi grèki junak i kao takav je trebao biti savršen.
No, u grèkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, i Ahilej je imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dogaðaju, veæ se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio i sam kriv, jer da se on nije ljutio na Agamemnona i tvrdoglavo èekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim rijeèima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).

4. Analiza tri lika
Agamemnon (kralj kraljeva) je bio kralja Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom skrtoscu je izazvao bijes Boga Apolona i zapoceo Ilijadu. U 18. pjevanju  mijenja svoj stav prema Ahileju.
Patroklo-Ahilejev najblizi prijatelj. Odrasli su zajedno. Njegova odanost prema domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje je zeljan borbe, ali ipak trazi Ahilejevo dopustanje za odlazak u boj. Njega je ubio Hektor.
Hektor-sin trojanskog kralja Prijema i Hekabe; jedan od najvecih boraca u Trojanskom ratu. Hektor je bio voda trojanskih snaga u Trojanskom ratu izmedu Ahejaca i Trojanaca. Isprva nije odobravao rat, predlozio je da se on rijesi dvobojem njegova brata Parisa s Menelajem. Kao sto Homer govori u Ilijadi dvoboj je ostao nerijesen zbog intervencije bogova. Poslije ga je njegova zena Andromaha molila da se povuce s bojnog polja, za mir njene duse i njegova sina Astinaksa. Na posljetku Hektor ju je uvjerio, oprostio se i otisao nadajuci se da ce se njegov sin ponositi njime jednog dana. Hektorje poslije, znajuci da mu jos nije sudeno umrijeti, izazvao jednog ahejskog ratnika na borbu prsa o prsa. Ajant i on su se borili dan i noc, na posljetku su pohvalili i jednog idrugog za hrabrost i vjestinu te razmijenili darove. Hektor je bio domoljubive prirode i imao je patriotska osjecanja.
5. Uloga bogova u djelu:
Zeus je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doæi do punog izražaja.
Apolon je mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagaè Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.
Atena je Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u veæini situacija ipak postupa pošteno.
Hefest je bio Bog vatre i kovaèkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmirivši Zeusa i Heru.
Hera je Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.
Tetida je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majèinskoj ljubavi.

7. Epski elementi u djelu:
-retardacija (usporavanje, zadrzavanje radnje):
borba za Patroklovo tijelo u 17. pjevanju,
opis Ahilejevog stita u 18. pjevanju.
-digresija (odstupanje):
borba Diomeda i Glauka,
6. pjevanje kad se Diomed i Glauk upoznaju,
razgovor Ahileja i Patrokla.
-epska opsirnost
o Ahileju-sin brzonogi, od sviju strasnijih ljudi, junace dobri Ahileju, nalicni Bogu.

 

10.  Homer – Odiseja

1. Odisejeve pustolovine:
Kikonci
Nakon što se Odisej sa svojim suborcima vratio iz Troje, pristali su blizu euriloške zemloje, uvjerivši Odiseja da su bogovi na njihovoj strani. Potom su opljaèkali grad Ismaru koji se odmah predao bez borbe. Odisej je mudro rekao suborcima da se brzo ukrcaju u brodove, ali oni su odbili te se najeli i zaspali na plaži. Sljedeæeg su se jutra Kikonijci (Kikonci), trojanski saveznici i veliki ratnici, vratili su se naoružani i bijesni. Odisej i Ahejci pobjegli su u svoje brodove, ali sa žrtvama.
Lotosojedi
Kad su Odisej i njegovi ljudi stigli na otok Lotosojeda, Odisej je poslao izviðaèku skupinu koja je jela lotos s uroðenicima. Ovo ih je uspavalo i prestali su brinuti o povratku kuæi. Odisej je potom otišao po te ljude i prisilno ih vratio na brod te su otplovili dalje.
Polifem
Odisej je sa svojim ljudima stigao na teritorij Kiklopa te su naišli na veliku peæinu. Ušli su u nju i napravili gozbu jer su pronašli svakojaku hranu. Nisu znali da je peæina dom Kiklopa Polifema, jednookog diva koji se uskoro vratio. Polifem ih je zatoèio u peæini blokirajuæi izlaz velikim kamenom koji smrtnici nisu mogli pomaknuti. Svakog je dana jeo par muškaraca, ali je ubrzo Odisej smislio kako æe pobjeæi. Odisej mu je dao nerazrijeðena vina da ga napije. Kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej je rekao - Nitko. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da æe ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje, koje su pripremili dok je Polifem vani èuvao svoje stado, i oslijepili ga. Polifem je jecao i zapomagao, a ostali su ga Kiklopi èuli i pitali tko mu je probo oko. On je uzvratio - Nitko. Kiklopi su otišli misleæi da je poludio ili je žrtva bogova. Ujutro je Polifem maknuo kamen s ulaza da bi pustio ovce na ispašu. Buduæi da je bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, ali je opipao vrhove ovaca, da ih sluèajno nisu zajahali. Meðutim, oni su se privezali ispod ovaca i tako pobjegli i uskoèili u svoje brodovlje. Kad su odmakli, Odisej je viknuo Polifemu svoje ime i pobjedonosno uzviknuo. Gnjevni je Polifem bacio ogromnu stijenu na njih, ali je promašio jer ih nije mogao vidjeti. Potom se pomolio svome ocu Posejdonu, znajuæi sada Odisejevo ime, da ne dopusti Odiseju da se vrati na rodnu Itaku ili da samo on stigne u stranome brodu, a da mu cijela posada umre.
Eol
Odisej je došao i u Eoliju, dom Eola, boga vjetra. Eol je bio gostoljubiv prema Odiseju i njegovoj posadi, a Odisej mu je zauzvrat prièao zanimljive prièe. Eol mu je takoðer dao vreæu ispunjenu vjetrovima koji bi ga odveli kuæi. Odisejevi su ljudi pomislili da je unutra blago jer je Odisej stalno èuvao vreæu ne spavajuæi. Odluèili su je otvoriti prije nego što su stigli kuæi, a odmah ih je jaka oluja vratila u Eoliju, a Eol im više nije htio pomoæi jer je mislio da su ih bogovi prokleli. Odisej je morao opet krenuti na put iz Eolije na Itaku.
Lestrigonci
Stigli su do Telepila, Lamova uporišta, kralja Lestrigonaca. Odisej je poslao dva vojnika i glasnika koji su susreli uroðenicu. Prièekali su njezina muža, a kad je stigao, razderao je glasnika, a vojnici su kroz prozore pobjegli na brod. Lestrigonci su bili ljudožderi i napali su Odisejeve ljude stijenama, potopivši sve brodove osim jednog.
Kirka
Stigli su potom na Kirkin otok gdje je Odisej poslao ljude da izvide teritorij. Kirka ih je pozvala na gozbu koja je bila zaèinjena magiènim napicim, a potom ih je èarobnim štapiæem pretvorila u svinje. Samo je Euriloh uspio pobjeæi i obavijestiti Odiseja. Odisej je zatim krenuo spasiti svoje ljude, ali ga je presreo Hermes rekavši da æe mu dati posebnu biljku koja æe sprijeèiti Kirkinu èaroliju. To je i bilo uèinjeno te je Kirku natjerao da njegove suborce pretvori iz svinja opet u ljude. Kirka se zaljubila u Odiseja i nije htjela da ode, ali ih, nakon godinu dana, pustila da odu. Na Kirkinu je otoku Elpenor, najmlaði èlan Odisejeve posade, umro. Prema jednoj inaèici mita pao je s Kirkina krova te ga je pad ubio, a prema drugoj umro je nakon što je otišao s otoka kad ga je otpuhao snažan vjetar te je umro na brodskoj palubi. Posada je, nakon što je umro, vidjela bijelu pticu koja je proletjela, te su to shvatili kao da ih njegova duša vodi dalje, a da je samu smrt uzrokovala božica Atena.
Putovanje u podzemni svijet
Odisej je želio razgovarati s Tiresijom te su se uputili do rijeke Aheront u Had gdje su prinijeli žrtve da bi mogli razgovarati s mrtvim dušama. Odiseju su njegova majka, suborac Elpenor i Ahilej dali razne savjete kako da proðe prepreke koje ga èekaju. Odisej je žrtvovao ovna te je krv privukla duhove. Zadržao ih je u zaljevu i zahtijevao da razgovara s Tiresijom koji mu je rekao kako da proðe Helijeva stada i vrtlog Haribdu. Tiresija je rekao Odiseju da, nakon što se vrati na Itaku mora prinijeti žrtvu Posejdonu da bi ga umirio. Takoðer mu je rekao da æe, ako to napravi, umrijeti kao mudar i star èovjek.
Sirene
Nakon putovanja u Had opet se vratio na Kirkin otok, a Kirka ga je upozorila na Sirene koje bi ga mogle uništiti te mu je savjetovala da ili zaèepi uši ili, ako baš mora èuti njihov pjev, bude privezan za jarbol, tako da ne može slijediti zvuk i tako postati nepovratno izgubljen. Potom su krenuli s Kirkina otoka. Njegovi su ljudi zaèepili uši voskom, a on im je zapovjedio da ignoriraju njegova zapomaganja. On je sam bio privezan za jarbol - htio je iz znatiželje èuti pjesmu, a suborcima je rekao da mu je Kirka rekla da je mora èuti. Tako su uspjeli proæi pokraj Sirena.
Skila i Haribda
Kirka mu je takoðer bila rekla da æe imati izbor - može proæi ili prvim putem koji su prošli samo Jazon i Argonauti kojim mogu umrijeti ili svi ili nitko, ali Odisej bira drugi put. Na njemu su bile dvije strašne nemani - Skila i Haribda. Skila je imala šest glava i mogla je pojesti šest ljudi. Odisej je poslušao savjet i plovio blizu Skile koja je pojela šest njegovih ljudi, ali ostale nije dirala. Odisej nije prije toga rekao svojoj posadi što ih èeka da se ne bi uspanièili jer bi onda svi završili u personifikaciji vrtloga - Haribdi. Ovo je pobunilo posadu, ali su nastavili dalje.
Helijeva stada
Odisej je s posadom stigao na otok Trinaciju gdje je Helije držao svoja sveta stada. Tiresija je upozorio Odiseja da ne diraju tu stoku. Odisej nije htio isprva pristati na otok, ali je izbila pobuna u posadi te je nevoljko pristao, ali im je zapovjedio da ne diraju stoku. Posada je ipak odluèila uhvatiti i pojesti životinje. Èuvarice otoka - Lampetija i Fetusa - rekle su svome ocu Heliju što se dogodilo. Helije se požalio Zeusu rekavši da æe skriti Sunce ako ih ne izvede pravdi. Zeus je uništio brod munjom i ubio sve ljude osim Odiseja. Homer to opisuje posebno i u invokaciji Odiseje:
Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje
Jer smrt naðoše sami zbog svojega drskoga grijeha
Jesti iduæi stado, ludaci, Hiperiona
Helija, koji je dan za povratak uzeo njima
Kalipso
Odiseja je, nakon brodoloma, more izbacilo na Ogigiju gdje je živjela nimfa Kalipso, Atlantova kæi. Bili su ljubavnici sedam godina i nije ga pustila da ode, obeæavši mu besmrtnost ako ostane. Odiseja je jako privlaèila po noæi, ali je po danu plakao za svojim domom i obitelji. Nakon sedam godina, bogovi su odluèili da je vrijeme da ga Kalipso pusti. Zeus je, na Ateninu intervenciju, poslao Hermesa da to kaže nimfi. Odisej je potom otišao na splavi opskrbljenoj s hranom, vodom i vinom.
Alkinojev dvor
Ubrzo je njegov stari neprijatelj Posejdon poslao oluju koja ga je izbacila na otok Sheriju gdje su živjeli Feaèani. Ondje ga je pronašla Nausikaja, kæi kralja Alkinoja. Uz malu Ateninu pomoæ, stigao je do dvora. Ondje ga je kralj velikodušno primio. Na gozbi je dvorski pjevaè pjevao o Trojanskome ratu, a Odisej je zaplakao. A potom je kralju isprièao tko je i sve o svojim doživljajima. Nakon toga, Feaèani su mu ponudili da ga brodovima odvedu na Itaku. Bez obzira na Posejdona koji je htio sprijeèiti Odisejev povratak, Zeus ga je uvjerio da to ne uèini te je okrenuo brod i poslao Odiseja kuæi.
Itaka
Na Itaki, Odisejeva je žena Penelopa odbijala mnoštvo prosaca. Odisejev je sin Telemah odrastao, njegov je otac Laert bio shrvan, ali je njegova majka Antikleja umrla od tuge. Odiseja je, pri dolasku, Atena pretvorila u prosjaka, da bi se mogao osvetiti proscima. Odisej je, pod imenom Eperit, stigao do svoga doma, gdje ga je njegov vjerni pas Arg prepoznao i mahao repom, ali je Odisej morao biti ravnodušan da ga se ne bi otkrilo, a pas je umro od tuge. Odiseja je potom doèekao njegov èuvar svinja, Eumej, koji ga nije prepoznao, ali ga je ugostio i lijepo se odnosio prema njemu te se pokazalo da mi je još uvijek vjeran. Došao je na dvor rekavši da ima vijesti o Odiseju za Penelopu. Dok mu je prala noge, prva ga je prepoznala njegova stara dadilja Eurikleja po ožiljku, ali joj je on zapovjedio da šuti. Odisej je takoðer doznao da mu je Penelopa cijelo vrijeme vjerna (što se za njega i ne bi moglo reæi). Naime, ona je rekla da æe se udati kad završi s tkanjem pogrebne tkanine, ali ju je svaki noæi, nakon što bi je istkala, ponovno rasparala. Na posljetku ju je jedna sluškinja izdala proscima koji su potom zahtijevali da si izabere muža. Prosci su potom jeli, pili i pustošili Odisejev imetak. Prerušeni je Odisej rekao Penelopi da je vidio Odiseja i da je on rekao da Penelopinu ruku može dobiti onaj tko odapne stijelu preko dvanaest držaka sjekira. Naime, to je išlo u Odisejevu korist, jer samo on mogao je upravljati vlastitim lukom. Penelopa je potom proglasila što je Odisej rekao. Prosci su pokušali, ali nijedan nije uspio. Potom je Odisej uzeo luk u ruke i uspio. Atena ga je raskrinkala, a on je uz njezinu te Telemahovu i Eumejevu pomoæ ubio sve prosce, osim Medona i Femija. Medon je bio pristojan prema Penelopi, a Femije je bio mjesni pjevaè koji je bio prisiljen pomoæi proscima. Penelopa još uvijek nije bila sigurna je li to njezin muž te ga je podvrgla iskušenju. Pred njim je rekla sluškinji da napravi Odisejev krevet i da ga makne iz spavaonice. Odisej je bio zaèuðen jer je znao da je krevet sagraðen iz debla maslinova drveta koje je ujedno bilo i temelj cijele kuæe - krevet se stoga nije mogao pomaknuti. To joj je rekao, a buduæi da je to samo njih dvoje znalo, Penelopa mu se bacila u zagrljaj. Na posljetku Odisej sreæe svoga oca Laerta, a Atena je smirila zaraæene strane - obitelji prosaca koje su se htjele osvetiti. Ovdje Homerova Odiseja završava, ali bi Odisej trebao napraviti još jedno putovanje, prema Tiresijinim rijeèima, da bi mogao živjeti sretno i umrijeti mudar u dubokoj starosti.
2. Analiza Odisejevog lika (komparacija sa drugim arhetipovima);
Odisej je bio Laertov sin. Po Homeru bio je "sin boli". Odisejeve su karakteristike mudrost, lukavost i oštroumnost.
"Kzuj mi Muzo, o onom snalazljivok junaku,
Koji se svetu Troju razorivsi, mnogo naluto,
Grade je vidio mnoge i spoznao ljudske je cudi,
Mnogo je na moru jade pretrpio u srcu svom."
"Cedo kakva ti rijec iz ograde zubne izmace?
Gdje bih zaboravit Odiseja mogo bozanskog,
Koji se umom od ljudi izdvojio? Zrtvovo je on
Obilno bozima vjecnim, vladarima sirokog neba.."
Bio je hrabar, mnogoznalac, uman, mukotrpan, dosjetljiv, divan, imao je lijepe oci i duzu kosu, poreden sa planinskim lavom. Tezi ka bracnoj vjernosti, harmoniji obitelji, a ostali nisu bili spremni kao on. Mnogi su mislili da se snagom moze sve, ali nam je žOdisej pokazao suprotno.

3. Put u Had (Sizifove, Tantalove, Prometejeve muke), izgled;

Osnovni motiv odlaska Odiseja u Had je bila znatizelja za buducnosti. Had se dijeli na tri glavna dijela: Asfodel, Elizij i Tartar. Asfodelom i cijelim Hadom raslo je cvijeæe asfodel - cvijeæe smrti. Rijeke u Hadu:
-Aheront - rijeka boli
-Kokit - rijeka jadikovanja
-Flegeton - rijeka vatre
-Leta - rijeka zaborava
-Stiks - rijeka mržnje
-Mnemozina - rijeka sjeæanjaa
-Eridan - rijeka hladnoæe, spominje je Vergilije u svojoj Eneidi
Stiks je bila granica izmeðu gornjega i donjega svijeta. Prva regija Hada jest Asfodel. Homer je u Odiseji opisao da tamo lutaju junaci meðu manjim duhovima koji se vrzmaju naokolo poput šišmiša. Ovdje lutaju bez radosti, tuge i osjeæaja. Prema Homeru, tu je najviše ljudi, a meðu ostalima i Ahilej. Ahilej reèe Odiseju da bi radio bio nadnièar seoski nego vladar ljudima u carstvu sjena. Opisivao mu je s tugom nemilu sudbinu umrlih duša u Hadu. Samo prolijevanje krvi u njihovu èast može im vratiti ljudske osjeæaje. Nakon toga dolazi Ereb koji se sastojao od Lete, rijeke zaborava, gdje su se duše skupljale da bi im se izbrisalo pamæenje te da se ne sjeæaju prošloga života pri reinkarnaciji, i od Mnemozine, sjeæanja, gdje su takoðer pili pripravnici. U Erebu je živio Had sa svojom ženom Perzefonom. U predvorju Hadove i Perzefonine palaèe sjedila su tri suca: Minos, Radamant i Eak. Tamo se nalazio i Trivij (raskršæe tri ceste) posveæen Hekati, na kome se sudilo dušama umrlih. Oni koji nisu èinili ni velika djela niti velike grijehe bili su upuæivani u Asfodel. Tko je èinio loša djela i bio zao za svoga života bio je slan u Tartar. Za herojska djela završavalo se na Elizijskim poljanama. Onaj tko nije bio ni loš ni dobar, završavao je u Asfodelu. Nakon Ereba potrebno je prijeæi rijeku boli Aheront, preko koje mrtve prevozi Haron u svome èamcu. Prijevoz mu plaæaju novèiæem, koji su Grci obièno stavljali pokojniku ispod jezika. Oni koji su bili jako siromašni ili nisu imali nikoga da im stavi novèiæ pod jezik, ostali su na obali Aheronta ostatak vjeènosti. Udaljena obala Aheronta bila je èuvana Kerberom koji je èuvao ulaz u Tartar.
Podzemna božanstva
Podzemna su božanstva utjerivala strah u kosti. Ovdje je bio bog smrti Tanatos u crnome plaštu s crnim ledenim krilima. Rezao je kosu umiruæima i odnosio im duše. Ovdje su bile i božice Kere koje su ubijale ljude na ratnim bojištima i sisale im krv. Zatim, Empuza koja je ubijala ljude na raskršæima; Lamija koja je majkama ubijala djecu u snu; Hekata sa tri glave i tri tijela koja je vladala èudovištima; bog varljiva sna Hipno kojem se nisu mogli oduprijeti ni smrtnici niti bogovi. Takoðer su ovdje bile i Srde (Erinije ili Furije) koje su bile neumoljive božice kletve i osvete, a u svijet ih je znala slati Perzefona, Hadova žena.

09.06.2007.

Bosanski jezik:

Persijska književnost postoji već 2500 godina, iako je dosta pred-islamskih djela izgubljeno. Njeni izvori obuhvataju i regione koji su izvan granica današnjeg Irana jer perzijski jezik je cvjetao a i danas živi na raznim područjima Centralne Azije. Na primjer Rumi, jedan od najcijenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, je pisao na perzijskom a živio u gradu Konja, koji je danas dio Turske. Početkom 11. stoljeća Perzija je vladala velikim djelom centralne i južne Azije pa perzijska književnost broji i pisce iz dijelova današnjeg Afganistana, Pakistana ili Indije. S druge strane, nije sva perzijska književnost na perzijskom jer neki tu ubrajaju i djela rođenih perzijanaca koji su pisali na drugim jezicima poput grčkog ili arapskog.
Neka preživjela djela na Starom ili Srednjevjekovnom Perzijskom potiču i iz 650 godine p.n.e. Najveći dio danas postojeće perzijske literature je iz perioda nakon Islamskog osvjanja Irana, 600-te godine n.e. Nakon što su Abasije došle na vlast (oko 750 godine), perzijski je postao službeni jezik islamskog carstva, a samim tim i islamske književnosti. Perzijanci su pisali i na perzijskom i na arapskom. Perzijski pjesnici poput Sa'dija, Hafiza, Rumija i Omar Hajjama su imali uticaj na književnost mnogih zemalja.
Dosta dijela se pisalo u stihu i sa rimom iako nisu imali poetski karakter, na primjer skoro sva djela Ibn Sina se rimuju. S druge strane većina pjesama tog perioda su pisane u slavu vladajućih dinastija. Po jednoj dinastiji, Horasani, se razvio i Horasani stil koji se isticao uzvišenim tonom i dikcijom te svojim književnim jezikom. Najpoznatija forma ovog doba su kaside, a vjerovatno najpoznatiji pjesnik kasida je Omar Hajjam.
U 13. stoljeću najpoznatija postaje forma pjesama poznata kao gazel i tada se javlja mistična sufijska poezija. Karakteristike ova poezije su relativno jednostavan jezik, bogata metrika i istaknuta emocionalnost. Ali predmet lirike nije bila žena, nego mladići poput robova, vojnika ili šegrta, što je vjerovatno islamska tendencija odvraćanja misli od tuđih žena prema čistoj ljubavi prijatelja ili junaka. Najznačajniji predstavnik ove forma i stila je Sadijev Bustan.

 

10.        Rubaie

Rubaija (četvorka) je kratka, jezgrovita pjesma, preganantne forme, sastavljena od 4 stiha (vrlo rijetko od pet), dakle, katren ili četverostih, u kome se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u pravilu, ostaje bez rime. U dva prva stiha vrlo koncizno se iznosi milje, treći dolazi kao opreka, prigovor ili paradoks, a u četvrtom je dato razrješenje - on predstavlja poentu. Rubaija je tipično perzijska pjesnička forma koju su njegovali pjesnici i prije Hajjama, kao i u njegovo vrijeme, a osobito poslije njegove smrti. Međutim, visinu do koje je Hajjam podigao svoje Rubaije, "niko nije prekoračio ni prije ni poslije njega".

11.        Sufizam i sufiska književnost

Asrar al-Tawhid od Abusaeid Abolkheira smatra se značajnim djelom perzijske sufijske književnosti. Neki najomiljeniji perzijski pisci bili su sufije. Rumi se smatra i pjesnikom i osnivačem rasprostranjenog sufijskog reda. Njegovu tematika i stil su oponašale mnoge sufije iz svih dijelova svijeta. Mnoga značajna djela mistične sufijske književnosti nisu poezija, među kojima i već pomenuti Asrar al-Tawhid.

12.        Kasida

Kasida je muslimanska vjerska pjesma koja svojim sadržajem prvenstveno veliča i pokazuje ljubav prema Muhamedu a.s., te halifama i ashabima, opisuje nekakva važna ličnost ili događaj iz historije islama .Po stilu, kasida je slična ilahiji, drugačijem vidu islamske poezije.
Često se ilahijama i kasidama dodaje muzika, čime se umjetnički obogaćuje i historijski takve su ilahije i kaside postajale sevdalinke.

 

13.        Gazel

Gazel je vrsta kratka lirske pjesme koja se sastoji od 10 do 30 stihova koji čine kratke strofe, distihe. Ove pjesme obično imaju ljubavnu tematiku, bila ta ljubav prema ženi, prijatelju ili uzvišenom biću, Bogu.

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.            Rimska književnost

Rimska književnost obuhvata period od prvih pisanih spomenika na latinskom jeziku do kraja antičkog doba 529. god. n. e. Ona se tokom ovih dvanaest vjekova nije ravnomjerno razvijala i svoje najviše umjetničke domete dosegla je znatno kasnije od početaka rimske političke i kulturne historije. Pisana je na latinskom jeziku, ali se tradicionalno naziva rimskom, i to zato što prema imenu grada Rima i država i čitava civilizacija nose naziv rimska, te zato što propašću rimskog društva ne prestaje književnost na latinskom jeziku, već ona živi od srednjeg vijeka pa gotovo sve do naših dana. Ali ona po književno-estetskim i društvenim odlikama pripada nacionalnim književnostima u čijem je okviru nastala, pa je za razliku od rimske zovemo latinskom književnošću.

*      PLAUT:

       najveći rimski komediograf

       21 komedija

       Menaechmi, Hvalisavi vojnik, Škrtac(Aulularija)

       obrađuje scene iz porodičnog, svakodnevnog života

       rijetke aluzije na suvremene rimske prilike

       u finu grčku komediju unosi grubu komiku, lakrdiju, ples, glazbu

       rob igra presudnu ulogu

       živi dijalozi, sočan narodni govor, jasco ocrtani karakteri – obilježja Plautovih komedija

*      KATUL:

       najveći rimski lirski pjesnik

       pripadnik novih pjesnika tj. neoterika

       ugledava se na aleksandrijsku poeziju

       obrađuje mitološke priče

       duboko iskrene kratke lirske pjesme

       teme: prijateljstvo, gozbe, pijanke, poliička izrugivanja, ljubav prema pokvarenoj Klodiji

       „Jadni Katule“

*      VERGILIJE:

      najveći pjesnik Augustovog doba

      djela: Bukolike/Ekloge (pastirske pjesme), Georgike (didaktički spjev o ratarstvu) i Eneida

*      HORACIJE:

       rimski pjesnik

       djela: Epodi/Jambi, Satire, Pjesme (Ode), Pjesme stoljetnice, 2 knjige Poslanica, najznačajnija Poslanica Pizonima (Ars Poetica)

       trijezan pogled na život, umjereni užici

       obogaćuje izraz rimske lirike

       Ab ovo, In medias res, Carpe diem, Aurea mediocritas (Horacijeve izreke)

*      OVIDIJE:

       najplodniji rimski pjesnik

       glavna tema ljubav i legende

       djela: Ljubavne pjesme, parodično-didaktički ep Ljubavno umijeće, zbirka pisama junakinja Heroide, 15 knjiga Metamorfoza

       Nomina sunt odiosa. (Heroide, Ovidije)

 

*                  MARCIJAL:

       najveći pjesnik epigrama

       napisao tisuće i tisuće epigrama, sačuvano 1500

       duhovit, oštar, ironičan, ima poentu

       “Siromašni Pjesnik“, „Epigrami“

 

 

 

10.       Asirsko-babilonska književnost

*      Ep o Gilgamešu – napisan 1700., pronađeno 650.g.pr.Kr. u biblioteci Asurbanipala

      PRVI DIO - prijateljstvo kralja Gilgameša s Enkiduom, snagatorom (1.-7. ploča)

      DRUGI DIO – nakon Enkiduove smrti, Gilgamešova žalost, strah od smrti, pokušaj da stekne besmrtnost

*            1001 noć – 300 bajki, anegdota, šaljivih pripovijesti

*            Najstariji djelovi potječu iz Indije

*            Komplicirana i složena struktura

*            Glavni likovi Šeherezada i kralj Šahrijar

*            Najpoznatije pripovijesti – Aladin i Sinbad moreplovac

*            KUR'AN

      Sveta knjiga islama

      114 sura (poglavlja)

      =“što je za čitanje“

      moralna, pravne i religiozne poruke

      ritmička proza, bujan i metaforički stil, nesustavan način izražavanja

09.06.2007.

Bosanski jezik:

9.            Grčka književnst

*      leži na grčkim uzorima i nadmeće se s njima

*      ne stvaraju nove književne vrste

*      nova vrsta je jedino satira

*      sebe su vidjeli kao nastavljače i usavršavatelje

*      promijenili ljubavnu elegiju, satirički epigram, pjesničke i prozne poslanice

Djela:

*      ALKEJ – Lađi:

      Glavni predstavnik monodijske melike (solo pjevanje uz pratnju lire)

      Lirska domoljubna pjesma

      Lađa = država pred raspadom

      Slobodan stih, anafora, inverzija

      alkejska strofa – 2 jedanaesterca, deveterac, pa deseterac

*      PINDAR – Pjesnik o ratu:

      Najveći predstavnik grčke i korske lirike

*      SAPFA – Ljubavna strast:

      safička strofa – 3 jedanaesterca i 1 peterac

*      ANAKREONT – Pijuckajmo zajedno:

      anakreontska poezija – (epikurejska, prema Epikuru) – slavi životne radosti i vino

 

TRAGEDIJA:

*      Najveći tragičari: Eshil, Sofoklo, Euripid

*      Eshil:

      uvodi drugog glumca

      smanjuje ulogu kora

      pojačao značenje dijaloga

      jednostavna radnja, dosta statična

      svečan i ozbiljan stil sa puno metafora, duboko žaljenje nad sudbinom junaka

      idealizirani likovi

 

*      Sofoklo:

            uvodi trećeg glumca

            pojačava dramsku radnju

            smanjuje ulogu kora

            povećava broj koreuta na 15

            piše prve sadržajno nepovezane (anorganske) trilogije

            junaci nisu više pod upravom bogova, nego donose vlastite odluke

            harmonična kompozicija, jasni karakteri, visoki etički principi, duboka humanost

*      Grčka književnost obuhvata književno stvaralaštvo na grčkom jeziku koje započinje Homerovim epovima oko 8. veka pne., a završava se okvirno 529. godine nove ere, kada je vizantijski car Justinijan zatvorio Platonovu Akademiju u Atini, poslednju filozofsku školu u antici. Grčka je književnost ne samo presudno uticala na formiranje rimske književnosti, nego je izvršila ogroman utjecaj i na cjelokupnu potonju evropsku književnost, kako u tematici tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta. U vremenskom rasponu od trinaest vjekova u antici  osam prije nove ere i pet nove ere  stvarali su mnogi pesnici i prozni pisci, koji su jezikom i kulturom Grci, ali nisu svi rodom bili Grci: osvajanja Aleksandra Velikog proširila su grčku civilizaciju van granica Helade, te su glavni gradovi Aleksandrovih nasljednika  Aleksandrija, Antiohija i drugi postali veća središta grčke civilizacije od starih grčkih polisa.

*       Epsko pjesništvo
Na početku grčke književnosti tako stoje dva njena najveća djela, Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, te nekoliko neznatnih metričkih zapisa iz 8. vijeka pne. Ali te dvije pjesničke tvorevine svojom složenom strukturom i stilizacijom daleko odskaču od svakoga početništva: jasno je da one, zapravo, predstavljaju vrhunac jedne epske tradicije čiji počeci i razvitak ostaju u tami onih vekova koji se nazivaju mračnim dobom Grčke (od 12. do 8. vijeka pne.). Homer je prvi pisac grčke književnosti i istovremeno najveći epski pjesnik svih vremena. Pretpostavlja se da je živio negdje u 8. vijeku pne., ali pouzdanih podataka o njemu i njegovom životu zapravo nema. Antička tradicija nam kazuje da je Homer bio slijepi pjevač;, ali to je najverovatnije samo preslikavanje lika slijepoga pjevača Demodoka iz Odiseje na ličnost samoga pjesnika. Stoga se još od antike pa sve do naših dana stvorio čitav korpus veoma različitih teorija o prvom helenskom pjesniku, koji obrađuje tzv. homersko pitanje.

*      Homerova se djela tako moraju shvatiti kao vrhunac dugogodišnjeg razvoja usmene narodne književnosti u Maloj Aziji. Danas se pretpostavlja da su Homerovi prethodnici možda bili pjevači: rapsodi- koji su lutali od grada do grada i zabavljali stanovnike pjesmama o "slavnim djelima junaka"  i među koje tradicija obično ubraja i samoga Homera, te aedi- koji bi se smjestili na dvoru kakvog vladara i ondje na zabavama ili po potrebi pjevali o junačkim djelima junaka mitskoga razdoblja. Prema nekim razmišljanjima, ti su rapsodi i aedi prenosili junačke pjesme kroz mnoge vjekove. Da je u Helena i prije Homera cvjetala epska poezija, potvrđuju i Homerovi epovi, u kojima nalazimo savršenu epsku tehniku, umjetnički izraz, književni jezik, okretan stih, mnoštvo ukrasnih pridjeva, tzv. stalnih epiteta, za koje nema opravdanja u Homerovom tekstu (npr. "brzonogi Ahilej", premda nijedna scena u epovima ne opravdava taj epitet), oblike (formule) koje se uvijek ponavljaju kad god se u pripovjedanju dođe do određenog mjesta u opisu bitke, plovidbe laže, i na kraju tipične brojeve. Sve te pojave nesumnjivo su plod dugotrajne umjetničke prakse. Može se pretpostaviti da su helenskoj herojskoj epopeji prethodile kraće pjesme u kojima se uz pratnju muzičkog instrumenta pjevalo o junačkim djelima. Te su pjesme, kako se čini, bile djelo Eoljana; Ahejaca, koji su došli iz Tesalije i drugih dijelova grčkoga kopna i prvi se učvrstili na maloazijskom primorju, u Troadi i susjednim ostrvima. Pjesme s likovima i motivima iz kopnene Grčke miješale su se s onima u novoj domovini, a bile su podreðene jednoj osnovnoj temi borbi sa stanovnicima u novom kraju. Njegovanjem tih pjesama tokom vjekova stvoren je čvrst temelj za veliku narodnu epopeju koja je najviše umjetničko ostvarenje dobila u Ilijadi i Odiseji otprilike u 8. vijeku pne.

*      Ilijada ( 24 knjige, 15.693 heksametra) drugom imenu grada Troje. Sadržaj joj je uzet iz ciklusa priča o trojanskom ratu, ali pjesnik nije obradio dugo vremensko razdoblje, nego je ograničio građu prikazavši događaje koji su se dogodili tokom 51 dana u desetoj godini rata. Glavna je tema ovoga epa svađa između Ahileja i Agamemnona zbog otmice robinje Briseide, a zatim Ahilejev gnev na trojanskog junaka Hektora, koji je ubio Ahilejevog prijatelja Patrokla.

*      Odiseja (24 knjige, 12.110 heksametara) nosi ime prema glavnom junaku Odiseju i opjeva Odisejev povratak na Itaku. Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod trojom Odisej luta deset godina po raznim morima i doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši u brojnim opasnostima sve prijatelje, vraća se na Itaku, gde se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su maltretirali njegovu vjernu ženu Penelopu i na gozbama rasipali  njegovu imovinu. Tako okosnicu ovoga sjpeva čine Odisejev povratak i osveta proscima, ali su ti motivi obogačeni sintetičkim i dramatskim prikazom prethodnih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam junak na dvoru feačkoga kralja Alkinoja. Osim toga, u spjev je umetnut i motiv o sinu koji kreće u potragu za ocem. Prema tome, kompozicija Odiseje je perpletena, za razliku od kompozicije Ilijade, koja je jednostavna, a to je primijetio još Aristotel, koji u Poetici 1459b kaže: "Svaka mu je naime od pjesama sastavljena: Ilijada jednostavna i puna trpnje, a Odiseja prepletena i mirna". Homer je genijalni pjesnik kome je uspelo da narodnu epsku poeziju uzdigne na umjetničku visinu, koju otada više niko nije dostigao. Homerova poezija je puna živog pripovijedanja, jasnog izražavanja, pažljivog crtanja ljudskih karaktera, sveže životne dinamike i humanizma. Nijedno djelo svjetske književnosti nije izvršilo tako snažan i dugotrajan utjecaj kao Homerovi epovi.

*      Prvobitno su se u antici Homeru pripisivala ne samo ova dva epa, nego gotovo cjelokupno epsko stvaralaštvo arhajskoga razdoblja, premda je problem Homerovih djela već od 5. vijeka pne. podstakao ozbiljnu kritiku, koja i danas traje, a naziva se homerskim pitanjem. Pod tzv. Malim Homerom podrazumjevaju se manja pjesnička djela koja su se pripisivala Homeru. Među njima je svakako najznačajniji zbornik od 33 homerske himne napisane u heksametrima i epskom stilu, u vremenskom rasponu od 7. do 5. vijeka pne., koje proslavljaju različita božanstva. Ove su se himne prvobitno zvale "uvodi" to govori da to zapravo i nisu bile himne, nego su služile rapsodima kao uvod u njihovo recitovanje epskih pjesama. Neke od njih su po broju stihova prave male poeme. Tako Himna Demetri obrađuje priču o otmici Persefone i teškoj boli Demetre koja luta po svetu tražeći kćerku. Himna Apolonu opjeva rođenje ovoga boga na Delosu i njegove doživljaje tokom osnivanja proročišta u Delfima. Himna Afroditi obrađuje ljubavnu avanturu ove boginje s Anhizom, dok je Himna Hermesu puna humora i priča o tome kako je tek rođeni Hermes nestašnim lukavstvom prevario svoga brata Apolona. Pored himni, ovamo pripadaju Boj žaba i miševa(303 stiha) koja parodira sadržaj i stil epske pjesme, ali koja je vjerovatno nastala tek u helenističko doba, Margit koja na podsmješljiv način govori o nekom junaku budali koji je mnogo znao ali sve naopako, te Kerkopi koja je prikazivala dva brata  vješta kradljivca koje je uhvatio Herakle, ali su ga oni tako nasmijali svojim dosetkama da ih je pustio na slobodu.

*      Epska je poezija nastavila da cvjeta u Joniji i cjelom helenskom svetu i nakon Homera, tako da je nastao veliki broj pjesama koje su se takođe, bar neko vrijeme, pripisivale Homeru. Te se pjesme nazivaju kikličnim epovima jer čine nekoliko epskih ciklusa: u njima je, naime, hronološki prikazan neprekinut krug mitskih događaja u sadržajnoj cjelini. Kikličke pjesme su se takođe nalazile na recitatorskom repertoaru rapsoda i pručile su bogatu mitološku građu lirskim, horskim i dramskim pjesnicima. Međutim, Ilijada i Odiseja potisnule su kiklične pjesme u drugi plan, pa su nam se ove uglavnom izgubile i do danas su nam se sačuvale samo u oskudnim fragmentima, premda nam je njihov sadržaj poznat. Tebanskom ciklusu pripadale su pjesme Edipodija (6.600 stihova) o Edipovom ubistvu vlastita oca, pobjedi nad Sfingom, incestuoznom braku s majkom i smrti Edipovoj, zatim Tebaida (7.000 stihova) o ratu sedmorice junaka protiv Tebe i izvršenju Edipovog prokletstva međusobnim ubistvom Polinika i Eteokla, i najzad Epigoni (7.000 stihova) o ratu sinova sedmorice junaka protiv Tebe.

*      Trojanskom ciklusu pripadala je Kiparska pjesma (11 knjiga) koja je opijala događaje koji dogodili prije Iijade, zatim Etiopida (5 knjiga) koja je opisivala događaje nakon Ilijade, uključujući kako Ahilej ubija amazonku Pentesileju, etiopskog vođu Memnona ali i kako sam gine od Parisove strijele, zatim Mala Ilijada (4 knjige) koja je opisivala nadmetanje za Ahilejevo oružje između Ajanta i Odiseja, Ajantovo samoubistvo, pogibiju Parisa od Filoktetove strijele, dolazak Ahilejeva sina Neoptolema koji ubija Telefova sina Euripila, gradnju drvenog konja i pad Troje. Pjesma Razorenje Ilija (2 knjige) obuhvatala je prizor o drvenom konju, Laokoontovu smrt, Enejin beg, zauzeše Troje, smrt Prijama i Astijanakta, oskvrnjenje Kasandre, podjelu plijena, požar grada i žrtvovanje Poliksene na Ahilejevom grobu. Povratak (2 knjige) opjevala je povratak helenskih junaka iz Troje, dok se Telegonija naslanjala na sadržaj Odiseje i započinjala opisom sahrane Penelopinih prosaca, a nazvana je po Telegonu, sinu Odiseja i Kirke, koji u potrazi za ocem dolazi na Itaku i u neznanju ubija Odiseja, uzima Penelopu za ženu, a Telemah Kirku.
Velike društvene i ekonomske promjene koje su zahvatile gotovo cjelu Heladu u drugoj polovini 8. vijeka pne. jasno se ogledaju u djelu drugog znamenitog pjesnika arhajske epike. Hesiod iz sela Askre u Beotiji, prvi je grčki pjesnik koji o sebi daje biografske podatke te se može smatrati prvom individualizovanom pojavom u grčkoj književnosti. Njegova Teogonija = Postanak bogova, 1022 heksametra) predstavlja prvu grčku mitološku sintezu u kojoj je prikazana istorija postanja sveta i genealogija bogova. Ideja joj je da prikaže Zevsa kao simbol pravednosti, koji pobedom nad Titanima i drugim nemanima iz prošlosti postaje svemogući čuvar pravde. Isticanje moralnih problema i težnja za sistemskim shvatanjem sveta najavljuju početak rušenja tradicionalnog pogleda na svet. Moralna pitanja i vladavina pravde u svetu idejna su osnova i Hesiodovog drugog dijela koje nosi naziv Poslovi i dani (828 heksametara). To je poema rada, u kojoj pjesnik svome bratu rasipniku upućuje opomene i savjete o tome kako će steći imovinu na častan način. Međutim, pjesnikovo obračanje bratu samo je okvir za pouke koje upućuje svojim savremenicima o tome da se čovjek moralnom energijom i radom mora osloboditi bijede, a to se ilustruje mitom o Prometeju i Pandori te mitom o pet rodova koji govore da je ljudski život nekada bio sladak, a sada je gorak. Rad i pravda temelj su Hesiodove etike, a u svakoj državi koja želi biti utemeljena na poretku i napretku moraju vladati rad, pravda i moral, a ne laž, prevara i nasilje vladara. Premda je Hesiodov pogled na život pesimističan  velikim dijelom upravo zbog prilika koje su tada vladale ipak se on u svojoj duboko vaspitnoj poeziji pokazuje kao nosilac novih, gotovo revolucionarnih društvenih stremljenja u odnosu na prethodni ratnički ideal herojske epohe.

*      Lirika
Postanak i ujedno najviši domet helenske lirike pada u 7. i 6. vijek pne., kada je epska poezija bila već na zalasku. Ona je zapravo melodički i ritmički usavršeno narodno pjesništvo. Razvoj umjetničke grč0ke lirike uslovila su dva ključna uzroka. Prvi čine nove društvene prilike tokom kojih dolazi do dubokih promjena u političkim, socijalnim i ekonomskim odnosima, do pokretanja zamašne grčke kolonizacije širom Mediterana te do izgradnje i učvršćivanja polisa kao osnovnog društvenog i državnog okvira u Heladi. Drugi uzrok nalazimo u epohalnoj promjeni u muzici otkriće harmonije i usavršavanje muzičkih instrumenata. Kada su Grci prodrli u tajne muzike, ona je kod njih u širem smislu obilježavala razvitak velikog dijela duševnog života, pa je izraz(muzički čovjek nasuprot izraza  nemuzički čovjek) označavao obrazovanog čovjeka. Muzika je imala važan položaj u grčkoj kulturi, i sva se grčka lirika razvijala uz nju: u najstarije vrijeme nema pjesme bez muzike niti muzike bez pjesme. Cjelokupna je helenska muzika nažalost propala, ali znamo da su među najčešćim muzičkim instrumentima bili lira, gitara, forminga i frula.

*      Naziv lirika stvoren je u vrijeme aleksandrijskih filologa i označava prvobitno samo one starogrčke pjesme koje su se pjevale uz pratnju žičanih instrumenata, i to prije svega lire sa sedam žica sami Grci arhajskoga doba umjesto ovoga imena koristili su stari naziv melika. Ta se melika dijelila na monodijsku liriku i horsku liriku, osim što su se razlikovale po metrima koji su se u njima obično upotrebljavali, ove dvije vrste lirike karakterisalo je to što je prva bila namjenjena solo pevanju, a druga horskom izvođenju. Aleksandrijski su filolozi, dakle, u svom kanonu starogrčke lirske poezije obuhvatili samo meliku, tj. monodijske liričare Alkeja, Sapfu i Anakreonta i horske liričare Alkmana, Stesihora, Ibika, Simonida, Bakhilida i Pindara. Međutim, mi danas u helensku liriku ubrajamo i recitativne oblike poezije: elegiju i ditramb.

09.06.2007.

Matematika:

Zadaci:

Ako vas zanima kako se radi neki zadatak samo mi ga postavite u komentarima i ja ću vam ga uraditi. Jer bi bili previše glupo da vam sve zadatke prekucavam i rješavam.

I namdam se da vam ove skriptice pomažu!!!!

09.06.2007.

Matematika:

Geometrija u ravni

 

1.      Osnovni pojmovi u matematici su tačka, prava i ravan.

2.      Prava je određena sa dvije tačke.

3.      Za tačke koje leže na jednoj istoj pravoj kažemo da su kolinearne, a za tri ili više tačaka koje ne leže na jednoj istoj pravoj kažemo da su nekolinearne tačke.

4.      n:  n(n-2)

   2

5.      Ravan je određena sa tri tačke.

6.      Za tačke koje leže na istoj ravni kažemo da su komplanarne, a za četiri ili više tačaka koje ne pripadaju istoj ravni kažemo da su nekomplanarne.

7.      Ravan može biti određena: a)sa tri nekolinearne tačke, b)sa dvije prave koje se sijeku, c)sa dvije paralelne prave  d)sa  jednom pravom i tačkom koja ne pripada toj pravoj.

8.      n:  n(n-1)(n-2)

        1×2×3

9.      U ravni dvije prave se mogu sijeći i biti paralelne.

10. Prava može biti paralelna ravni

11. Konveksan skup je skup svih tačaka k koji sadrži duž koja spaja bilo koje dvije tačke tog skupa.

12. Ugao je dio ravni ograničen sa dvije poluprave OA i OB sa zajedničkim početkom O.

13. Susjedni uglovi su dva ugla (iste ravni) koji imaju isto tjeme i jedan zajednički krak. Naporedni uglovi su susjedni uglovi čija je unija opruženi ugao.

Ako je O presjek pravih a i b, tada par nesusjednih uglova koji određuju prave i čiji je presjek tačka O nazivamo unakrsnim uglovima.

Opruženi uglovi su uglovi čiji je jedan krak produžetak drugog.

Ako je jedan ugao jednak svom naporednom uglu, onda se on naziva pravi ugao.

Konveksan ugao je oštar ako je manji, a tup ako je veći od pravog ugla.

14. Izlomljena linija ili poligonalna linija je unija konačno mnogo duži koje se nadovezuju jedna na drugu (kraj jedne duži nadovezuje se na početak druge).

      Ugao zatvorene izlomljene linije i njene unutrašnje oblasti naziva se mnogougao ili poligon.
Dijagonala
je duž koja spaja dva međusobno nesusjedna tjemena.

15. Broj dijagonala mnogougla:  D = n(n-3)        n-broj tjemena (stranica)

                                                                       2       

16. Zbir unutrašnjih uglova trougla:  Sn = (n-2) × 180°

17. Jedinice mjerenja uglova su stepen, grad i radijan. Stepen je devedeseti dio pravog ugla      i obilježava se 1°. Grad je stoti dio pravog ugla. Centralni ugao neke kružnice koji na toj   kružnici isijeca luk čija je dužina jednaka njenom poluprečniku, naziva se radijan.

18. Stavovi o podudarnosti trougla:

v     Dva trougla su podudarna ako imaju jednake dvije stranice i ugao koji leži između te dvije stranice.

v     Dva trougla su podudarna ako su im jednake dvije stranice i ugao nasuprot veće.

v      Dva trougla su podudarna ukoliko su im jednake sve tri stranice.

v      Dva trougla su podudarna ukoliko su im jednaka dva ugla i stranica na kojoj leže ti uglovi.                                                                  

 19. Transverzala je linija koja siječe dvije proizvoljne prave. Sa tim dvjema pravama obrazuje dva skupa uglova.

v     Parovi nesusjednih uglova koji leže sa iste strane transverzale pri čemu je jedan vanjski, a drugi unutrašnji, nazivaju se saglasni uglovi.

v     Parovi nesusjednih uglova koji leže sa iste strane transverzale, a oba su vanjska ili oba unutrašnja nazivaju se suprotni uglovi.

v     Parovi nesusjednih uglova koji leže sa različitih strana transverzale, a oba su vanjska ili unutrašnja nazivaju se naizmjenični uglovi. 

 Ako su prave p i q presječene transverzalom t tada su:
a)saglasni uglovi jednaki,
b)suprotni   uglovi jednaki 
c)naizmjenični uglovi jednaki.

 Ako su p i q dvije prave presječene transverzalom t i ako su saglasni uglovi jednaki ili naizmjenični uglovi jednaki ili suprotni  uglovi suplementni, tada su prave paralelne.

20. Spoljašnji ugao trougla jednak je zbiru dva unutrašnja, njemu nesusjedna ugla.

      Zbir unutrašnjih uglova u trouglu je 180°.

      Zbir spoljašnjih uglova u trouglu je pun ugao (360°).

21. Prema uglovima trouglovi se dijele na: oštrougle, tupougle i pravougle.

      Prema stranicama trouglove dijelimo na jednakokrake, jednakostranične i   raznostranične.

22. Ma koja stranica trougla veća je od razlika, manja od zbira druge dvije stranice.

23. Kružnica je skup svih tačaka u ravni jednako udaljenih od jedne utvrđene tačke u toj ravni. 

      Krug je dio ravni (unutrašnja oblast) ograničena kružnicom.

24. Prava može da ima jednu zajedničku tačku sa kružnicom, može da nema zajedničkih tačaka sa kružnicom i može da ima više zajedničkih tačaka sa kružnicom.

25. Sekanta ili sječica je prava koja siječe kružnicu, a tetiva je duž koja spaja bilo koje dvije tačke na kružnici.

26. Tangenta je prava koja dodiruje kružnicu u jednoj tački.

27. Centralni ugao kružnice je ugao čiji je vrh centar kružnice, a periferijski  ugao je ugao  čiji je vrh na kružnici, a kraci su mu tetive kružnice.

28. Centralni ugao nad nekim lukom jednak je dvostrukom periferijskom nad istim lukom.

29. Simetrala duži je prava koja je ortogonalna (normalna) na duž  u njenom središtu, a simetrala ugla je poluprava koja polazi iz tjemena ugla i dijeli taj ugao na dva kongruentna (jednaka) ugla.

30. Visina trougla je ortogonalna duž spuštena iz tjemena na naspramnu stranicu, a presjek visina trougla naziva se ortocentar trougla.

31. Težišnica ili težišna linija trougla je duž koja spaja tjeme trougla i središte naspramne stranice, a težište je tačka u kojoj se sijeku sve tri težišnice. Težište dijeli težišnicu u omjeru 2:1.

32. Značajne tačke kružnice su: centar opisane i upisane kružnice, težište i ortocentar.

v     Centar opisane kružnice je tačka presjeka simetrala stranica trougla.

v     Centar upisane kružnice je tačka presjeka simetrala unutrašnjih uglova trougla.

v     Težište je tačka u kojoj se sijeku težišnice trougla.

v     Ortocentar je tačka u kojoj se sijek visine trougla.

33. Četiri formule za izračunavanje površine trougla su:

v     P = aha /2 =  bhb /2 = chc /2

v   ,  s =  (a + b + c)/2 

v     P =abc/4R  , R =abc/4P

v     P = rs  ,  r = P/s 

34. Srednja linija ili srednja duž trougla je duž koja spaja sredine dviju stranica. Ona je paralelna trećoj stranici trougla i jednaka njenoj polovini.

35. Srednja linija trapeza je duž koja spaja sredine krakova trapeza . Ona je paralelna osnovicama i jednaka njihovoj aritmetičkoj sredini.

36. Faze rješavanja konstruktivnog zadatka su:

v     Analiza – etapa u kojoj opisujemo kako doći do rješenja,

v     Konstrukcija – na osnovu analize konstruišemo datu figuru i opisujemo postupak,

v     Dokaz – etapa u kojoj dokazujemo tačnost navedenih činjenica.

v     Diskusija – analiziramo kada zadatak ima rješenja i koliko ih ima.

37. Četverougao je mnogougao koji ima četiri stranice. Četverouglove dijelimo na: paralelogram, pravougaonik, romb, kvadrat, romboid, trapez i deltoid.

38. Paralelogram je četverougao koji ima dva para paralelnih stranica. Trapez je konveksni četverougao koji ima samo jedan par paralelnih stranica. Trapezoid

39. Teorema o paralelogramu glasi:

a)     Naspramne stranice paralelograma su kongruentne,

b)     Naspramni uglovi paralelograma su kongruentni,

c)      Uglovi na istoj stranici paralelograma su suplementni,

d)     Dijagonale paralelograma se polove.

40. Formule za površinu:

v     Paralelograma -  P = ah

v     Kvadrata -  P = a2 = d2 /2

v     Pravougaonika -  P = ab

v     Romba -  P = d1d2 /2

v     Romboida -  P = d1d2 /2

41. Površina trapeza se izračunava po formuli:  P = (a + c)/2 ×h

42. Vektor je orjentirana duž.

43. Intenzitet, apsolutna vrijednost ili modul vektora je njegova dužina, a pravac je prava na kojoj leži vektor. Smijer vektora je određen strelicom.      

44. Po smijeru možemo upoređivati vektore koji imaju isti pravac, tj. leže na istoj pravoj.

45. Vektore a i b sabiramo na sljedeći način: Paralelnim pomijeranjem nadovežemo početak drugog (b) na kraj prvog (a) vektora. Spojimo početak vektora  a(vektorski) sa krajem vektora b. Rezultujući vektor ima smjer prema onom vektoru koji smo nadovezali tj. prema  b.

46. Vektore množimo skalarom tako što na kraj vektora nadovežemo onoliko intenziteta istog vektora, u zavisnosti od vrijednosti skalara. Smijer i pravac vektora ostaju isti.

47. Linearna kombinacija vektora a  i  b je razlaganje nekog trećeg vektora  c(vektorski) u pravcu ta dva vektora.

48. Vektori su linearno zavisni ako se vektor  a može napisati u obliku a=k×b,  a linearno nezavisni ako to nije slučaj.

49. Vektori su kolinearni ako i samo ako imaju isti pravac.

 

09.06.2007.

Likovna kultura:

33. Amfiteatri su polukružne građevine koje su služile kao pozorišta. Najljepši i najpoznatiji je Colosseum u Rimu. Građen je za careve Vespazijana i Tita. Visok je 57m, dug 188m. Primao je oko 50000 gledaoca. Imao je četiri sprata i na svakom se nalazilo 80 arkadnih otvora povezanih jednim iznad drugih.  Colosseum u Rimu je građen u dorskom, jonskom, korinskom i kompozitnom stilu.

34. Akvadukt je vodovod preko kojih su rimljani donosili vodu sa Alpi. Najpoznatiji je Ponte de Gard u Francuskoj.

35. Domus je kuća za stanovanje imučnih ljudi u Rimu, osnovno obilježje je Atrij.

36. Atrij  je unutrašnje dvorište koje nije natkriveno, u sredini se nalazi fontana ili bazen, a ograđena je stubovima.

37. Komenmorativni stub je spomenik u slavu određene ličnosti, ukrašene reljefom, a na vrhu se nalazi portret (figura onog kome je posvećen). Najpoznatiji je Trajanov stub.

38. Skulptura u Starom Rimu u 3. st .- bez uljepšavanja i idealizacije, orginalnost.

39. Konstruktivni elementi ranokriščanskih bazilika su: oblik latinskog križa, dva bočna broda, glavni brod, transept ili poprečni brod i apsida.

40. Iluminacije su ručno prepisivanje i oslikavanje knjiga ili tekstova raznih sadržaja, najvrijednije su islamske iluminacije. Biblija je najstarija iluminacija.

41. Najpoznatiji spomenik bizantijske arhitekture je Aja Sofija, crkva prepravljena u džamiju. Građena je od sfernih trouglova pandativ.

42. Objasni pojam “centralne osnove” u arhitekturi!
To su građevine sa osnovom u obliku kruga, kvadrata itd. Pokrivene kupoloma.

43. Bizantijski ideal ljepote...
Zlatna boja (bizantijska plava), oreal - zlatni krug oko glave, visoke kulture, sve izduženo (glava, naročito prsti), nos uzak, ovalna lica, naglašene oči, tanke usne.

44. Najpoznatiji spomenici islamske kulture na tlu Španije su Džamija u Kordovi i Palača Alhambra u Granadi. Građene su u mavarskom stilu. Obilježja: veliki broj stubova, gradnja u kamenu različitih boja, luk je potporičast.

45. Arabeska je arapsko dekorativno pismo gdje se geometrijski ili biljni ornament predstavlja kao simbol ili se kombinuje sa ukrasnim arapskim pismom. Vezano je za islamsku umjetnost.

46. Stil u kojem je građena većina džamija na prostoru BiH: rano - carigradski i klasično - carigradski stil. Obilježja: velika kupola i manje kupole, trijem, munara, dvorište sa šadrvanom.

47. Portal - monomentalni ulaz na počelju fasade. Bifora - polukružni prozor izdjeljen središnjim stubom na dva polukružna luka. Rozeta - okrugli prozori ukrašeni virtražima.

48. Vajarstvo u romaničkom stilu/skulptura u romanici:
Monomentalne skulpture (apstola) koje se postavljaju u slijepe arikade (polukružna udubljenja), a kasnije kompletni portali rade u vidu komplikovanih fig. scena iz biblija. U obnovi skulpture prednjače Francuska i Španija.

49. Najpoznatiji objekti romaničke arhitekture su: crkva Nort Dam la Grand u Potjelu (Francuskoj), crkva san Ambrodžo u Milanu, crkva, katedrala i toranj u Pizi, Santijago de Kampostela u Španiji.

50. Konstruktivni elementi u gotičkom stilu:
Špicasti luk koji grade srebraste ili krstaste svodove.
Krstasti svod;
Kontrafori - stubovi sa lukovima koji opterećenje visokih zidova prebacuju na tlo.

51. Najpoznatiji objekti gotičkog stila: katedrala Nort Dam u Parizu, katedrala u Milanu, u Kelnu, u Velsu, u Firenci, Kentiberi u Londonu, dvorac Windsor u Engleskoj.

52. Vrste gotike:
Plamena gotika (Engleska, Njemačka, Francuska, Španija), građevine: Noter Dam u Parizu i katedrale u Milanu, Kelnu i Velsu.
Cvijetna gotika (Italija), građevine: Santa Marija De Fiore u Firenci i katedrala u Sieni.

53. Najpoznatiji slikar gotike: Giotto (Đoto) - nagovjestio svojim djelima dolazak renesanse.

54. Objasni pojam “renesansa”!
Renesansa je period u razvoju nauke i umjetnosti od 1450.g. do 1600.g. Renesansa je obnova ili preporod antičke umjetnosti. Čovjek se stavlja u središte interesovanja. Ona predstavlja nadrastanje srednjovjekovne statičnosti i vračanje antičkim uzorima. Dva perioda u renesansi:
rana renesansa 1400. - 1500.g.
visoka renesansa 1300. - 1600.g.

55. Najpoznatiji predstavnici rane renesanse u Italiji (arhitektura, slikarstvo, vajarstvo)
Donatelo – vajarstvo;
Brunalesci – arhitektura;
Botičeli – slikarstvo.

56. Brunalesci: najpoznatiji arhitekta u renesansi. Tvorac pravila o naučnoj perspektivi koje glasi: ”Da se sve idealno paralelne prave sjeku u naekoj zamišljenoj tački nedogleda koje se nalazi na liniji horizonta što je linija visine naših očiju. ”Projektovao je kupolu Paci u Firenci i radio na planovima Firentinske katedrale.

57. Najpoznatija Botičelijeva djela: Primavera i Rađanje Venere.

58. Najpoznatiji umjetnici visoke renesanse i njihova djela:
Leonardo da Vinchi: Monalisa, Tajna večera, Bogorodica u pećini. Dao način slikanja pod nazivom pijaro – skuro (svjetlo - tamna).  
Mikelanđelo: vajarska djela (David, Pietra, figure za grobnicu pape Junija II, Mojsije i figure robova, freska za tavanicu sistinske kapele), arhitektonski planovi  (kupole za baziliku sv. Petra u Rimu, trg ispred bazilike - Kampidolio, kapela Medići, biblioteka Laurencijana).
Rafaelo Santi: freske za sikstinsku kapelu (zidovi) - Rafaelove skice, najpoznatija “Atinska škola”.

59. Barok je umjetnički pravac koji se razvija u 17. i 18.st. Centar sa početkom u 17.st.  je Rim, koji u sklopu dovršavanja velikog projekta Vatikana uvodi barokne elemente. Vrhunac se dešava u Francuskoj u vrijeme Luja XIV i gradnje Versaja.

60. Najpoznatije barokne građavine: dvorac u Versaju, Belvedere u Beču, dvorac Šanbrum u Beču, palača Pite u u Firenci.

61. Rokoko je pravac u sklopu baroka koji prikazuje idilične prikaze.

62. Klasicizam je nastao polovinom 18.st. kao reakcija na baroknu umjetnost. Glavna ideja je povratak skladnosti i jasnoči antičke umjetnosti u odnosu na baroknu izvještačenost i dekorativnost.
David “Otmica Sabinjanki”, ”Portret Napoleona”.

63. Romantizam se javlja u 19.st. Obahvata muziku, likovnu umjetnost i književnost. Radi na veličanju individualnosti i senzibiliteta. Predstavnici:Teodor Ženko “Splav meduze”, Žen de la Kroa “Sloboda na barkadama”, Francisko Boja “Strijeljanje tri zmaja”.

64. Realizam se javlja u drugoj polovini 19.st.
Predstavnici: Gustav Kurbe”Moj atilje” - osnovao salon odbijenih, Mije - ljudi sa sela prilikom obavljanja teških poslova, Domije “Treća klasa”.

09.06.2007.

Likovna kultura:

1. Likovnu kulturu djelimo na: slikarstvo, vajarstvo, arhitekturu, grafiku, dizajn (primjenjene umjetnosti). Ta podjela je napravljena na osnovu toga na kojim se podlogama radi, od materijala.

2. Tehnike unutar grana likovne umjetnosti su:
SLIKARSTVO
Zidno: freske, mozaik, vitraž i enkaustika.
Štafelajsko: crtež, akvarel, gvaš, tempera, uljna tehnika i kolaž.

VAJARSTVO
Tvrdi (kamen, drvo, kost) - tehnika oduzimanja materijala.
Mehki (glina, gips, metal) - tehnika dodavanja.

GRAFIKA
Tehnike visoke štampe (linorez, drvorez, bakrorez).
Tehnike duboke štampe (suha igla, akvatinta, bakropis).

DIZAJN
2D dvodimenzionalna (plakati, stripovi).
3D trodimenzionalna - industrijski dizajn (stolovi, stolice).

3. Najpoznatije pećine iz perioda paleolita su: Altamira u Španiji i Lasko u Francuskoj. Vežemo ih za magiju i ritual.

4. Najpoznatija pećinska slika iz perioda palelita je: Ranjeni bizon iz Altamire.

5. Prva slobodna skulptura jeVilendorska Venera,i vezana je za ideju plodnosti.

6. Megalitski spomenici su kameni spomenici velikih razmjera od glačanog kamena,potiču iz neolita,a djelimo ih na:
Menhiri-jednostavni,uspravni,kameni stubovi
Domleni-dva uspravna stuba koji drže treći u vidu kapije
Kromleh-kombinacija menhira i domlena

7. Onament je ukras iz perioda paleolita,djele se na:
linearne(geometrijske)-najstariji
biljni(floralni)
figuralni

8. Mastabe su preteće piramide koje su bile manjih dimenzija, građene od opeke ili kamena, imale su ravan krov i kose stranice. Sastojale su se od tri prostorije: kapele,hodnika i grobne komore. U nadzemnoj prostoriji se čuvala skulptura umrtvljenog ili “ka” (duplikat).

9. Najpoznatije piramide na prostoru Gize su: Kefrenova, Keopsova i Mikerinova.

10. Prva piramida je piramida kralja Džosera (prva stepenasta piramida).

11. Kapiteli egipatskih stubova su izgrađeni u vidu lotosovog i papirusovog cvijeta.


12. Objasni termin “kubično gledanje” u Egipatskoj umjetnosti!
Kubično gledanje ili kubičnost je naglašena trodimenzijonalnost i mogućnost prepoznavanja da su ove skulpture izvedene iz oblika kocke. Kubičnost iskorištava Piccaso. Prikazuje se iz više uglova i svaki put se pomjera za 90º.

13. Osnovne osobine skulpture u Egiptu su:
Idealizacija - da se nešto predstavlja ljepše nego što jeste
Monomentalnost - prirodna veličina ili veća od prirodne velićine
Frontalnost - vajar je najčešće birao da prikaže duplikat pričvršćen za zid
Kulničnost – trodimenzijonalnost.

14. Osnovne osobine skulpture u Mezopotamiji su:
Okrugla osnova, životinjske skulpture dovedene do savršenstva, skulpture izvedene iz valjka kupasti oblik, naglašene oči, različite veličine (po položaju u društvu). Najpoznatije figure iz Abolovog hrama.

15. Zigurati su hramovi u Mezopotamiji, vještačka uzvišenja od cigli na čijem vrhu stoji hram. Sastoji se od sedam terasa koje se sužavaju prema vrhu, a najpoznatiji je Babilonska kula.

16. Egejske kulture su: mikenska, krtska(minoska) i kikladska.

17. Megaron je kuća za stanovanje u Mikeni (u Grčkoj), pravouglog oblika i sastojala se od predsoblja i glavne sobe sa stubovima. Tlocrt megarona uzet je za izgradnju svih grčkih hramova.

18. Atrejeva riznica je grobnica kralja Atreja, bogatog sadržaja. To je najpoznatiji spomenik iz mkenske kulture.

19. Mnosova palača se nalazi u Knososu , najznačajniji spomenik minojsko / kritske kulture. Zbog komplikovanog tlocrta poznata kao Minotaurov labirint.

20. Minojsko slikarstvo dekorativnog karaktera. Prvi put se javljaju freske (prikazi morske flore i faune na zidovima).

21. Antropomorfizam je predstavljanje Božanstava u ljudskom obliku.

22. Vrste stubova u antičkoj Grčkoj...
Dorski - nema bazu, ima stablo i kapitel, kapitel se sastoji od polukružnog jastučića (ehinus) i abakusa.
Jonski - ima bazu i stablo, tanje od dorskog i ima kapitel u vidu stilizovanih spirala (valuta).
Korinski - ima bazu, stablo a kapitel je u vidu stilizovanog akantusovog lišća.

23. Kaneluri su vertikalna udubljenja.

24. Tamburi su kružni prstenovi od kojih se gradi ovalni stub.

25. Pantenon je najpoznatiji Grčki hram, građen za božicu Atenu.


26. Konstruktivni elementi dorskog stila:
Stepenasta osnova (stereobat, stilobat);
Dorski stub (stablo, ehinus, abakus);
Arhitrov (horizontalna greda);
Friz (triglifi, metope);
Krov (vjenac);
Zabat.

27. Cela ili naos je centralna prostorija u kojoj se čuva kip božanstva kojem je hram posvećen.

28. Periodi u vajarstvu u Grčkoj su:
Arhajski period - figura “Nosač teleta”  Moskoforos (ukočene figure);
Prelazni period - ”Bacač diska” Miron;
Klasični period - ”Kopljonoša” Fidije;
Helenistički period - ”Skopas”.

29. Osnovni konstruktivni elementi u arhitekturi starog Rima su: poluoblićasti svod, poluoblićasti luk i kupola.

30. Bazilike su zgrade pravougaone osnove koje su služile za okupljanje većeg broja stanovnika (krščana). U početku su služile kao sudnice i tržnice a u novije vrijeme kao crkve. Podijeljene su na središnji glavni ili centralni brod i dva sporedna sa strane.

31. Panteon je najpoznatiji Rimski hram.Hram sa nišanima sedam statua rimskih božanstava, sa monomentalnom kupolom iznad cijele prostorije, kružna građevina, pokrivena kupola, posvećen božanstvima planete, pretvoren je u crkvu.

32. Niše su polukružna udubljenja u zidovima.

02.06.2007.

Bosanski:

16.      Drama u užem smislu

Ø      dramatičnost – kvaliteta nekih tekstova, književni izraz određenih životnih situacija u kojima se naglašeno pojavljuje sukob mišljenja izazivajući napetost

Ø      sve je bazirano na sukobu htijenja/mišljenja

Ø      intimni, etički i moralni motivi

Ø      izbor tema – iz života

 

17. Dramski tekst i pozorišna predstava

Dramski tekst i pozorišna predstava (prmijera, didaskalije, scene, činovi, replike, monolog, dijalog, scenario, dramaturg, kostimograf, scenograf, rekviziter...)

 

18.      Antička književnost

Ø      veliko značenje – epika, lirika, drama, tragedija, komedija

Ø      nastali u Grčkoj

Ø      8.st.pr.Kr – 1.st.pr.Kr.

 

 

 

19. Mit, mitoligija i legenda

Ø      mit je sveta priča, istinita, posve logična, koja teži da nikad ne bude završena i obnavlja se putem rituala, oslobođena je etike/moralnih načela

Ø      legenda je priča iz naroda, pučko vjerovanje, mitski, fantastični i zbiljski događaji

 

20. Grčka mitoligija – stablo božanstava

Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje
Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti
Apolon, Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te muške ljepote
Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage
Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda
Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta.
Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita
Dioniz - bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena.
Had - bog podzemnog svijeta
Heba - božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu
Hefest - bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre
Helije - bog Sunca
Hera - vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka
Hermes - glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca
Perzefona - Demetrina kći, Hadova žena
Posejdon - bog mora, vode, vladar potresa

02.06.2007.

Bosanski:

14.      Komedija

Ø      sretan kraj

Ø      sceni prilagođeno oblikovanje svih nijansi smiješnoga

Ø      tematska i jezična bliskost svakodnevici kulture u kojoj nastaje

Ø      likovi prikazani iz smiješne i vesele perspektive

Ø      smiješno:

o                   satira – jako kritiziranje, ismijavanje

o                   humor – smiješno bez stava autora

o                   groteska – smiješno na granici s izobličenošću

Ø      podvrste komedije:

Ø      komedija karaktera – ismijavanje karaktera

Ø      komedija intrige – nerazumijevanje među likovima

Ø      komedija situacije – neobične situacije u koje likovi upadaju

Ø      komedija konverzacije – duhoviti razgovori

 

15. Tragedija

Ø      tragedija je procvat doživjela u V. stoljeću prije nove ere

Ø      nastala iz obreda posvećenih bogu Dionizu tako da se korifej izdvojio iz hora i počeo govoriti samostalne stihove i razgovarati s horom

Ø      utemeljitelj je Tespis

Ø      Eshil uvodi deuteragonista

Ø      Sofoklo uvodi tritagonista

Ø      naziv potječe od rjieči tragos (jarac) i ode (pjesma) jer su u najstarije vrijeme koreuti bili zagrnuti jarećom kožom

Ø      struktura grčke tragedije:

o                   prolog – uvodni dio prije ulaska kora

o                   parod – pristupna pjesma hora pri ulasku u orhestru

o                   epizodij – glumčev pristup horu – sve što glumac govori između dvije horske pjesme

o                   stazim – stajaća pjesma hora kojom se jedan epizodij dijeli na dva dijela

o                   eksod - izlazak – glumci i hor napuštaju orhestru

Ø      glumci

o glavni glumac – protagonist

o drugi glumac – deuteragonist

o treći glumac – tritagonist

Ø      hor

o članovi su koreuti

o vođa je korifej

Ø      dijelovi horske pjesme:

o                   strofa – okret pri plesanju

o                   antistrofa – protuokret u plesanju

Ø      tragični junak – lik koji slijedi svoj cilj do kraja, čak i autodestruktivno, moralni je pobjednik, nosi

Ø      tragičku krivnju - za nekoga kriv, za nekoga ne, nesvjesno (Edip) ili svjesno (Antigona)

Ø      tragički završetak – konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva vlastiti život

Ø      katarza – duhovno pročišćenje koje gledatelji osjete nakon tragičnog kraja (samilost, suosjećanje)

02.06.2007.

Bosanski:

13.      Drama:

Ø      Podjela drama:

o                   drama u širem smislu (tragedija i komedija);

o                   drama u užem smislu (kombinacija tragedije i komedije).

Ø      teorija drame - podrazumijeva tri dramska jedinstva:

o       jedinstvo radnje – svi događaji su ispričani hronološki, nama suvišnih epizoda i dijaloga, jer to može da remeti tok radnje.

o       jedinstvo vremena – vremenski okvir trajanja događaja prepričanih u drami je 24 do 48 sati, a samo trajanje drame (izvođenje na sceni) može trajati do tri sata.

o       jedinstvo mjesta – radnja se odvija na jednom mjestu

Ø      Kompozicija drame:

o                   ekspozicija (uvod) – može biti u vidu prologa (čuje se glas), afiša je knjiga koju dobijemo na početku i početna situacija u kojoj se upoznajemo s likovima.

o                   zaplet – prvi sukob koji će proizvesti ostale

o                   kulminacija (vrhunac) dio u drami kada su se sukobili svi koji su mogli i radnja kreće silaznom putanjom.

o                   peripetija – kada radnja kreće suprotna našim očekivanjima

o                   rasplet – može biti tragičan, komičan i otvoren.

Ø      Nastanak drame – razvila se iz kulta boga Dioniza

Ø      Dioniz je bog stvaralačke prirode, proljeća, vina... (u Grčkoj). Vezuje se za horsku pjesmu iz koje se kasnije razvio kult. Progonili su ga bogovi; bio je sin Zeusa i smrtne žene; bio je bliži ljudima; pretvarao se u jarca i bika. Titani su mu raskomadali tijelo i pojeli. Samo je srce ostalo i vjerovalo se da se ono rađa svakog proljeća.

Ø      Zato su u Grčkoj drame i takmičenja organizovanih u proljeće.

Ø      Svečanosti u njegovu slavu su dionizije.

Ø      Pjevali su horske pjesme – ditiramb.

Ø      Iz hora se izdvoji vođa i to je bio ujedno prvi glumac.

Ø      Drugog glumca uvodi Eshil,

Ø       trećeg Sofoklo (tj. da se u isto vrijeme na sceni nađu dva odnosno tri glumca).

Ø      epika drama:
događaji – prošli, završeni i ne mogu se mijenjati.

Ø      osnova je sukob – agon između protivrječnosti koje traže rješenje u sadašnjosti ili u bliskoj budućnosti

Ø      likovi - arhetipovi i idealni, u njima kolektiv poznaje svoje čežnje i potrebe. Obični ljudi sa nekom dominantnom crtom u karakteru (škrt, bogat, rasipnik...)

Ø      atmosferaž i votopisno pričanje o zbivanjima, više događaja i likova.

Ø      Hronološko razvijanje događaja, želi se riješiti sukob; nema suvišnih epizoda.

drama lirika:
intelekt -emotivnost

02.06.2007.

Nastavak od predhodnog posta

Lirsko-epske vrste:

Ø      balada:

o                   nastala u 14/15. stoljeću u Škotskoj,

o                   pjeva o nesrećama i stradanjima polaganim rimom,

o                   uobičajen kraj je tragična smrt junaka

Ø      romanca:

o                   nastala u 14/15. stoljeću u Španjolskoj,

o                   ljubavna tematika,

o                   živo opisuje neki događaj ubrzanim ritmom,

o                   osjećaj vedrine

Ø      poema:

o                   ima i dramske elemente,

o                   epski se događaj prikazuje izrazito pjesničkim postupkom

Ø      epski elementi: prošlo vrijeme, epska scena, radnja, likovi, dijalog i monolog

Ø      lirski elementi: osjećaji, ritam, sugestivnost, stilska sredstva, epiteti

Ø      obilježja epske poezije:

o                   stalni epiteti

o                   antiteza (poredba koja se temelji na opreci ili suprotnosti)

o                   slavenska antiteza – sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora na to pitanje

o                   fromulaičan način izražavanja – cjeline i formule koje se ponavljaju u istom ili sličnom obliku, uvijek su ritmički i funkcionalno iste, najavljuju i zaključuju

o                   deseterac – epski deseterac je stih koji ima cezuru (stanku) nakon četvrtog sloga, zove se i nesimetrič

Ø      poema:

o                   ima i dramske elemente,

o                   epski se događaj prikazuje izrazito pjesničkim postupkom

Ø      epski elementi: prošlo vrijeme, epska scena, radnja, likovi, dijalog i monolog

Ø      lirski elementi: osjećaji, ritam, sugestivnost, stilska sredstva, epiteti

Ø      obilježja epske poezije:

o                   stalni epiteti

o                   antiteza (poredba koja se temelji na opreci ili suprotnosti)

o                   slavenska antiteza – sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora na to pitanje

o                   fromulaičan način izražavanja – cjeline i formule koje se ponavljaju u istom ili sličnom obliku, uvijek su ritmički i funkcionalno iste, najavljuju i zaključuju

o                   deseterac – epski deseterac je stih koji ima cezuru (stanku) nakon četvrtog sloga, zove se i nesimetrični

02.06.2007.

Bosanski:

12.      Lirika

Ø      lirika je stara koliko i društvo

Ø      Melikastarogrčko lirsko pjesništvo pjevano uz muyiku (grč. Melospjesma) iz koje se razvila lirika

Ø      Teorije o njenom nastanku se dijeli na:
1. da je nastala samostalno iz čovjekove potreba da izrazi svoja osjećanja
2. da se razvila sinkretički – uz ostala grane umjetnosti.

Ø      Motiv za lirsku pjesmu može biti bilo šta što dodiruje čovjekove osjećaje.

Ø      Izražava pored autorovih želja i potreba i želje društva.

Ø      Ona je subjektivna.

Ø      Događaji su samo podloga.

Ø      Motiviranost pjesme se dijeli na:

o emotivne ili čuvstvena i refleksivne ili misaone;

o subjektivne i objektivne.

Ø      Podjela prema motivima: intimne, nacionalna, religiozne, socijalna, rodoljubive...

Ø      Za lirsku pjesmu se kaže da je neposredna, jer je čitalac doživljava kao svoju i prepoznaje svoje osjećaje u njoj.

Ø      Pjesnički izrazi su:

o  upotreba metafora;

o upotreba epiteta i drugih stilskih sredstava i

o ritmičnost. U IX i XX st. razbija se vezani stih i uvodi se slobodni – veća sloboda, jer nema pravila.

Ø      obilježja:

o                   može biti u stihu ili pjesma u prozi.

o                   izražavanje osjećaja, mišljenja, stava,

o                   kratkost, sažetost, jezgrovitost, konciznost,

o                   subjektivnost, sugestivnost, slikovitost;

Ø      tematska podjela:

o       intimno-refleksivna

o       domoljubna

o       pejzažna

o       ljubavna socijalna

o       duhovno-religiozna

Ø      kitice:

o       distih/dvostih,

o       tercina/tercet,

o       katren/kvartina,

o       peterostih,

o       sestina,

o       septima,

o       oktina

Ø      stih i strofa – misaona, ritmička i semantička (smislena) cjelina

Ø      ritam – govorna kategorija ostvarena sveukupnošću različitih jezičnih elemenata (izbor i poredak riječi, stilska sredstva, izmjena nagl. i nenagl. slogova i riječi

Ø      heksametar – vrsta stiha koja se sastoji od šest stopa ili mjera

Ø      daktilski heksametar – vrsta stiha kokja se sastoji od 6 stopa – 5 daktila i troheja

Ø      stopa ili mjera – mala ritmička cjelina sastavljena od slogova

Ø      versifikacija – znanost o stihu, grčki i latinski imaju kvantitativnu (dugi i kratki slogovi) a mi silabičku (nagl. i nenagl. slogovi) versifikaciju

Ø      tema – interesno područje pisca

Ø      motiv – najmanja tematska jedinica (figurativni i apstraktni)

Ø      poenta – mjesto u knjiž. djelu gdje se najviše naglašava osnovna ideja

Ø      pjesma u prozi – kraći prozni tekst koje ima sve osobine lirskog izraza, a izražava subjektivne osjećaje, stavove i mišljenja

Ø      Tradicionalni lirski oblici – oblici koji se od davnina nisu previše mijenjali tematikom, osj. stavom i oblikom:

Ø      Himna:

o                   svečane, posvećene nečemu što čovjek jako poštuje

o                   prije je bila u izvođena u čast bogova, a kasnije je prerasla u nacionalnu pjesmu

o                   Grčka – Pindar i Alkej

o                   Rim – Horacije

o                   himna: Antun Mihanović – Horvatska domovina

Ø      oda:

o                   slave božanstva, ličnost, neku pojavu ili neki osjećaj

o                   najpoznatije je oda radost

Ø      ditiramb:

o                   strastvena pjesma

o                   autor naglašeno iznosi oduševljenje i radost

o                   slave se životne radosti onom koji je uzdignut do zanosa

o                   nastala u Grčkoj u čast boga Dioniza

o                   Vladimir Nazor – Cvrčak

Ø      elegija:

o                   tužno raspoloženje, bol, žalost za nedostižnim ili davno izgubljenim

o                   Ovidije – Ex Ponto

o                   prvotno su to u Rimu bile ljubavne pjesme

o                   elegijski distih – 1 heksametar, 1 pentametar

o                   Franjo Ciraki – Florentinske Elegije

Ø      epitaf:

o                   umjetnički oblikovan natpis na nadgrobnom spomeniku

o                   lapidarnost – izražavanje bitnoga

o                   MOTO – natpis na početku književnog djela – navješćuje dalji smisao teksta

o                   Mak Dizdar – Zapis o zemlji

Ø      epigram:

o                   vrlo kratka pjesma od 4 do 5 stihova

o                   jezgrovita

o                   u njoj se na humorističan način ukazuje na neki događaj u društvu

o                   stav, mišljenje, osjećaj

o                   kritički odnos autora

o                   Rim – Marcijal – Krivi izbor

o                   Grčka – Simonid

Ø      Idila:

o                   obredna pjesma

o                   veliča sklad i harmoniju života

o                   govori o ugođaju kućnog ognjišta

o                   ove pjesme su se često vezivale za selo

Ø      polanice – pisma:

o                   lirske pjesme koje su bile upićene osobi

o                   imala je za cilj osvijetljivanje neke teme ili pojave

o       Horacije – Pismo Pizonima

02.06.2007.

Bosanski 2:

9.      Epika

Ø      poznata je još u antici

Ø      sam naziv epika potiče od grčke riječi epos što znači pjesnička pripovijest

Ø      danas epika je naziv koji se koristi za književnost pisanu i u stihu i u prozi

Ø      njena osnovna osobina je pripovjedački/narativni ton

Ø      njeno ishodište je pripovijedanje o prošlom vremenu

Ø      epska naracija je poseban tip pripovijedanja, jer se događaji izlažu kao nešto što je davno prošlo neovisno o pripovjedačevoj volji i stavovima

Ø      događajima u epskom djelu se pripovijeda objektivno i mirno sa zadržavanjima na nekim pojedinostima koje nekad nemaju veze sa događajem

Ø       retardacija je usporavanje radnje, a njena sredstva su:

§         digresije – manja odstupanja od glavne fabule, duži opisi nekog predmeta, osobe ili događaja

§         epizode – veća odstupanja od fabule koja ne utječu bitno na tijek fabule i imaju svoje samostalno značenje

§         retrospekcija (reminiscencija) – vraćanje u prošlost

§         opisi

§         dijalog i monolog

§         epska shematiziranost (formule, stalni epiteti, ponavljanje čitavih strofa ili dijelova)

·         epska objektivnost – podrazumijeva da pripovjedač ne iznosi svoje stavove o događajima

·         naracija – pripovijdanje o davno prošlom događaju

·         epika je nastala tako što su događaji oblikovani i pričani na trgovima gradova gdje su ih pričali aedi i rapsordi

·         likovi su arhetipovi koji su najprije junaci i bogovi, a zatim ljudi. Oni su najpametniji, najmudriji, najsposobniji…pa se suprotstavljaju svemu što ugrožava opstanak zajednice.

·         epika se dijeli na:

§         epiku u stihu 

§         epiku u prozi

§         bogovi su prisutni u svim djelima i oni su antropomorfizirani, tj. imaju ljudske osobine.

o       Za epiku u stihu važne su tri etape:

o       slobodna interpretacija sadržaja epske pjesme

o       pjesme koje se ponavljaju uvijek na isti način

o       pjesme se povezuju u cikluse

o       Dijeli se na:

o       ep je proširena epska tematika koja ima mitsku pozadinu. oni pripada epohi saglasnosti čovjeka i svijet.

o       epska pjesma je naziv za epsku događaje iskazane u stihu. Ona je nastala u davna vremena u okviru usmenog narodnog stvaralaštva i to tako da je epski pjevač skupu slušaoca pričao priče iz prošlosti nekih naroda i govorio o podvizima nekih junaka, pri čemu su junaci arhetipovi govori o jednom povijesnom događaju i jednom liku

o       epopeja pjesma o jednom narodu; nastaju u bitkama. Npr. Eneida (Vergilije) – govori o nastanku grada Rima

 

Ø      Epika u prozi djeli se na:

o bajka je epika koja piše o izmišljenim događajima koji se uvijek sretno završavaju.

o poema

o mit je sveta priča, istinita, posve logična, koja teži da nikad ne bude završena i obnavlja se putem rituala, oslobođena je etike/moralnih načela

o legenda je priča iz naroda, pučko vjerovanje, mitski, fantastični i zbiljski događaji

o basna kroz likove životinja (personifikacija) prikazuju ljudske karaktere, prenosi poruku i ima poučan karakter

o novela je kraće prozno djelo. Javlja se u 14. stoljeću u predrenesansi, začetnik je Giovanni Boccacio (Dekameron). Imaju samo jedan zaplet. Osobina joj je i cjelovitost obrade teme (ističe odnose i psihološku analizu). Ima 1 ili 2 glavna lika. Na kraju dolazi do obrat i poenta (naglo isticanje nečeg što je važno)

o roman se prema tematici dijeli na: društveni, psihološki, porodični, povijesni, pustolovni, ljubavni i kriminalistički.  On jeopširan i opsežan. U fabuli se uvijek nalaze digresije i epizode

 

02.06.2007.

Prvih deset pitanja iz bosanskog:

1.      Definicija umjetnosti i književnosti (misao, ciljevi i zadaci)

- književnošću podrazumijevamo umjetnosti riječi ili umjetnost u riječima

- umjetnost je originalan način shvaćanja svijeta koji se izrazi na originalan način

- smisao, cilj a ujedno i zadatak umjetnosti i same književnosti je shvatiti i preobraziti svijet

 

2.      Primarna, sekundarna i tercijarna literatura (definicija i podjela)

- Literaturu dijelimo je na: primarnu literature, sekundarnu literature i literaturu o sekundarnoj literaturi.

- primarna literatura je lijepa književnost ili beletristrika i dijeli se na: estetsku ili umjetničku (to je književnost koja opstaje vijekovima) i trivijalnu  (kič ili šund)

- sekundarna literatura izučava primarnu literaturu i dijeki se na: historiju knjževnosti, teoriju književnosti i književnu kritiku

- literatura o sekundarnoj literaturi izučava tekstove napisane sa ciljem rasvjetljivanja primarnih dijelova.

 

3. Nauka o književnosti (razvoj, podjela na književnu kritiku, teoriju književnosti i historiju književnosti)

- nauka o književnosti spada u sekundarnu literaturu.

- ona se dijeli na:

  • književna kritika čije zadatak izložiti stav koji mora biti objektivna, ne pristrana i treba da predstavlja vezu pisca i čitaoca.
  • teorija književnosti koja treba da podijeli književnost na rodove, vrste i žanrove, da se bavi estetičkim pitanjima tj. da traži mjesto umjetničkom saznavanju a čovjekovom duhovnom stvaranju, i da odgovori na stilistička pitanja tj. da proučava jezik koji se koristi u djelu.
  • historija književnosti čiji je cilj da podjeli djela po književnim epohama.

 

4.      Književna kritika (definicija, zadaci i tipovi)

Ø      književna kritika je uvijek veza između pisca i čitaoca

Ø      ona podrazumijeva objektivnost

Ø      prema polazišnim tačkama književne kritike razlikujemo:

o                   filološka – koja polazi od dijela, izučava djelo.

o                   estetske kritika – polazi od značaja djela.

o                   ideološka kritika – proučava koliko je jedno djelo važno za društvo.

o                   sociološka – koja izučava društvene uvijete u kojim je pisac pisao.

o                   biografska kritika – koja polazi od života pisca.

o                   utilitaristička – koja polazi od korisnosti djela.

Ø      književna kritika može krenuti od pisca, djela ili čitaoca. Postoji više oblika književne kritike:

o                   praktična – uvijek uz ime pisca i naslov djela ima kratak sadržaj, tjera nas da pročitamo djelo.

o                   književna ocjena ili recenzija- svaka knjiga treba imati svog recenzenta, prije nego što knjiga ode u štampu.

o                   književna rasprava- daje procjena strukture djela.

književni esej – vaš stav o nekom djelu, zasniva se na subjektivnom viđenju.

5.      Teorija književnosti (definicija i zadaci)

Ø      teorija književnosti koja treba da podijeli književnost na rodove, vrste i žanrove, da se bavi estetičkim pitanjima tj. da traži mjesto umjetničkom saznavanju a čovjekovom duhovnom stvaranju, i da odgovori na stilistička pitanja tj. da proučava jezik koji se koristi u djelu

Ø      korijeni teorije književnosti dala su djela Aristotel-Retorika i Poetika, Platon-Država, Horacije- pismo Pizonima

Ø      Horacije u «Pismu Pizonima» govori o harmoniji djela i kaže da djelo treba biti istovremeno i lijepo, zabavno i korisno

Ø      u romantizmu su smatrali kako je djelo proizvod genija koji stvara neponovljiv svijet u malome, a geniju se ne mogu nametati pravila

Ø      današnja teorija književnosti smatra sa je umjetnička djelo lični doživljaj svijeta stvaraoca i da ne može biti unaprijed određenih pravila

Ø      na osnovu dosad stvorenih djela možemo otkriti opće osobine stvaranja i tako bolje razumjeti književnost

 

6.      Aristotel – Retorika, Poetika / Platon – Država

Ø      u «Retorici» Aristotel iznosi pravila govorništva i pitanja stila te kaže da imaju tri stila(besjede):sudski, uzvišeni i govorni

Ø      u «Poetici» otvara pitanja književnih rodova i vrsta i kaže da imaju tri književna roda: epika, lirika i drama

 
       7. Horacije – Pismo Pizonima

Ø      Horacije u «Pismu Pizonima» govori o harmoniji djela i kaže da djelo treba biti istovremeno i lijepo, zabavno i korisno 

   

   8. Historija književnosti (definicija izadaci)

Ø                  historija književnosti je grana sekundarne književnosti.

Ø                  njen zadatak je razvrzati djela po određenim književnim epohama.

Ø                  ona se bavi lociranjem djela (vrijeme i mjesto nastanka); mjestom u piščevom opusu i cjelokupnoj književnosti

 

9.      Književno – historiske epohe

Ø      antika

Ø      srednji vijek

Ø      humanizam i renesansu

Ø      barok

Ø      klasicizam

Ø      romantizam

Ø      realizam

Ø      modernizam

Ø      postmodernizam

 

10.       Klasifikacija književnosti na književne žanrove (lirika, epika i drama)

Lirika, drama i Epika.

02.06.2007.

Nešto o blogu...

Evo žale mi se ovi prvačići da im je teško da se spreme za završni ispit u PBGS. Pa da im malo pomognem....jer i ja sam prošla isti pako kao i vi. Savjetujem štreberima da bježe od ovo bloga...jer nije pošteno da se krade, za svu ludu raju....ma samo izvolite. Stavi ću vam rješenja ispitnih pitanja iz bosanskog, matematike i likovnog....a za engleski neku skraćenu gramatiku. Eto ja mislim ta će vam to pomoći. I nadam se da će te da me posjećujete i ostavljate komentare....pusa svima...i sretno na ispitima!!!!

<< 06/2007 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
75898

Powered by Blogger.ba